Mihail Pletnjov jedan je od najkarizmatičnijih glazbenika našeg vremena, figura koja je s pravom stekla legendarni status u svijetu glazbe. Pletnjov je svoj glazbeni put započeo vrlo rano, studirajući na Moskovskom konzervatoriju kod uglednih mentora poput Jakova Fliera i Lava Vlasenka. Njegov izvanredni talent bio je očit već u mladosti, a 1978. godine, kada je sa samo 21 godinom osvojio prestižno Međunarodno natjecanje Čajkovski, već je bio prepoznat kao jedinstven umjetnik s izvanrednom glazbenom vizijom.
Kao pijanist, Pletnjov je poznat po svojim osebujnim interpretacijama, posebice ruskih skladatelja poput Čajkovskog, Rahmanjinova i Prokofjeva, premda njegov repertoar obuhvaća djela od Bacha do suvremenih skladatelja. Kritičari ga hvale zbog dubine izraza, jer istražuje djela s improvizacijskom slobodom, proniknuvši u njihovu emocionalnu srž i dajući im svježi intenzitet. Njegova tehnička briljantnost, premda dojmljiva, u drugom je planu u odnosu na sposobnost za nijansirane interpretacije, kroz koje otkriva bogatu paletu boja i tekstura zvuka klavira.
Vjerujem da bi se mnogi koji su imali privilegij slušati Pletnjova uživo složili s mojim dojmom: pod njegovim dodirom, čak i najpoznatija djela odjekuju autentičnošću i spontanošću, kao da ih sklada u stvarnom vremenu. Govoreći o glazbenoj svestranosti, Pletnjov – sam istaknuti skladatelj – jednom je rekao: “Pijanist koji ne sklada nije pravi pijanist, baš kao što skladatelj koji ne svira nije pravi skladatelj.” Kao primjere naveo je Bacha, Mozarta, Beethovena, Liszta i Rahmanjinova, istaknuvši kako je ta dvojakost bila uobičajena sve dok specijalizacija nije preuzela prevlast u glazbi i znanosti.
Dirigentski put maestra Pletnjova jednako je impresivan. Godine 1990. osnovao je Ruski nacionalni orkestar (RNO), prvi neovisni orkestar u postsovjetskoj Rusiji, što je bio hrabar potez vođen njegovom vizijom umjetnički autonomne institucije. Taj projekt odražava njegovo uvjerenje da je “sloboda srž svake istinske umjetnosti”. Pod njegovim vodstvom, RNO je stekao status jednog od najboljih svjetskih orkestara prepoznatljivog bogatog zvuka i dinamičnih interpretacija. Poput klavira, orkestar je postao njegov instrument, omogućujući mu ostvarenje glazbenih vizija još većeg opsega.
Zbog svega navedenog, Mihail Pletnjov u svijetu glazbe 21. stoljeća predstavlja rijetku i neprocjenjivu pojavu. Tim je dragocjenija prilika za susret s njegovom majstorskom svestranošću na jednom mjestu. Takva prilika pruža se na Međunarodnom glazbenom festivalu InClassica u Dubaiju u proljeće 2025. Tijekom četiri koncerta, Pletnjov će se predstaviti u pet različitih uloga. Najprije će 9. travnja nastupiti kao solist s Tokijskim filharmonijskim orkestrom. Zatim će 12. travnja dirigirati Filharmonijom Franza Schuberta; 19. travnja održat će solistički recital, a 21. travnja nastupit će u komornoj izvedbi s mladom violinističkom senzacijom Danielom Lozakovičem.
Uz to, na svakom će koncertu na programu biti i poneka skladba samog Pletnjova. Na koncertu 12. travnja publika će čuti “14 glazbenih sjećanja”, djelo za orkestar nadahnuto Pletnjovljevim životnim uspomenama, od djetinjstva do mladosti, prenesenima kroz jednostavan i univerzalno razumljiv glazbeni jezik. Jednostavnost, melodioznost i prenošenje snažnih emocija Pletnjovljeve su ideje vodilje, bilo kao dirigenta, pijanista ili skladatelja. Taj pristup objašnjava i zašto je surađivao na seriji skladbi Alekseja Šora, dodajući vlastiti umjetnički pečat i postajući suautor u rijetkom primjeru takvog partnerstva.
”Šor je iznimno talentirani skladatelj koji je svoj put izgradio izvan tradicionalnog akademskog okvira. Upravo zato je slobodan; ne osjeća potrebu dokazivati se kroz disonance ili računalno generirane formule; ne boji se melodije i sklada onako kako osjeća”, kaže Pletnjov o Šoru, čija je glazba središnji dio festivala InClassica 2025.
Jedno od tih zajedničkih djela je Suita za klavir i orkestar br. 2 pod naslovom “S moje police”, koje će Pletnjov izvesti kao solist 9. travnja, oživljavajući glazbom poznate književne likove. U istom suatorstvu nastala je i Klavirska sonata Alekseja Šora i Mihaila Pletnjova, uključena u program recitala 19. travnja, uz djela Bacha, Schumanna i Griega, kao i Sonata za violinu i klavir koju će Pletnjov izvesti s mladim Lozakovičem.
Pletnjov se rijetko bavio komornom glazbom i bio je vrlo izbirljiv u odabiru partnera. Nakon što se prisjetio svoje suradnje sa slavnim Gidonom Kremerom, pitao sam ga kako je mladi Lozakovič zaslužio priliku svirati, nastupati i snimati s velikim Pletnjovom?
”On nije samo briljantan violinist,” odgovorio mi je Pletnjov, “nego i vrlo ljubazan i duševan mladić koji ima u sebi ono nešto, danas toliko rijetko. Ne mogu svirati ni s kim tko mi nije drag kao osoba. Ljudsko prijateljstvo i povezanost preduvjeti su za zajedničko muziciranje.”
Lozakovič živi svega pola sata od Pletnjovljeva doma u švicarskom gradu Morgesu, na Ženevskom jezeru, gdje je nekoć živio i Stravinski. Često se sastaju na večerama i partiji šaha, drugoj zajedničkoj strasti uz glazbu. Maestro je dodao kako im se ponekad pridruži još jedan njegov susjed, bivši šahovski svjetski prvak Vladimir Kramnik.
Maestrove vlastite raznolike glazbene uloge nisu mu osobito zanimljiva i poticajna tema za razgovor. Radije priča o svom brodu na Ženevskom jezeru i kako ga zaštititi i očistiti od ptica.
S humorom pristupa i glazbenim temama. Kao odgovor na jedno od pitanja, pročitao mi je basnu “Kvartet” Ivana Krilova u kojoj majmun, magarac, koza i medvjed pokušavaju osnovati gudački kvartet i pitaju slavuja kako trebaju sjediti da bi dobro svirali, a ptica im odgovori: “Kako god sjedili, nikada od vas glazbenika”.
Pletnjov žali što u životu nije imao više vremena za skladanje, no kroz šalu kaže: “Sada sam već starac koji, na sreću, još uvijek može svirati. Kad ne budem mogao svirati, dirigirat ću. A kad ne budem mogao dirigirati, tada ću skladati.”
Opće je poznato da je Mihail Pletnjov rođen u sjevernoj ruskoj luci Arhangelsk 1957. godine, u obitelji glazbenika koji su predavali na lokalnom konzervatoriju. No u razgovoru sam od njega saznao da njegovi roditelji nisu na konzervatoriju samo radili, nego su tamo i stanovali pa je mali Mihail praktički rođen i odrastao u hodnicima i učionicama konzervatorija. Taj biografski detalj dodatno objašnjava zašto Pletnjov oklijeva i odbija rangirati svoje umjetničke uloge, nego jednostavno kaže: “Sve je to isto, sve je to glazba”. I to glazba koja, u okruženju u kojem je odrastao, nije bila samo profesija nego i način života. Ili, jednom riječju, sudbina.
Autentičnost, istraživanje, sloboda, ljudska povezanost i prijateljstvo, sve te ključne odlike u životu i umjetnosti Mihaila Pletnjova spajaju se u jedno: glazbu. Za četverostruki susret s takvom osobnošću i takvom glazbom doista vrijedi, tko može, otići u Dubai, na kulturni izlet. Razmjerno, neće vas koštati više od skupocjenih i razvikanih Dubai fritula.
