Festival Miroslav Krleža, koji u krležijanskom zagrebačkom obruču uporno promovira Goran Matović, dosegnuo je svoje deseto izdanje. Jubilarni festival otvoren je praizvedbom predstave “Djetinjstvo u Agramu” u ozelenjelu atriju Leksikografskog zavoda koji, nadajmo se, s ponosom nosi Krležino ime.
Predstavu čijom je koncertnom verzijom zatvoren lanjski Deveti Krležin festival režirala je Senka Bulić uz važnu dramaturšku pomoć Ane Prolić. Zanimljivo, redateljica nije bila na praizvedbi jer je igrala Blanche u “Tramvaju zvanom čežnja” u Vinkovcima, što nije mogla odgoditi jer je samostalna umjetnica, objasnio je publici glumac i svojevrsni glasnogovornik izvođačkog ansambla “Djetinjstva u Agramu” Siniša Ružić.
“Djetinjstvo u Agramu” uglavnom je dinamična predstava, koja je zaslugom energičnih glumaca, ali i više nego odličnog pjevanja fokusirane Lucije Barišić uspješno dočarala Krležin autobiografski tekst o njegovim mladim godinama (1902. i 1903.). Tada još Krleža nije bio potpuni vjerski odmetnik, dapače, razmišljao je i o tome da postane nadbiskup, pa čak i kardinal te bio pod određenim utjecajem svećenika koji su itekako zapazili darovitog i ljubopitljivog dječaka koji je volio ministrirati i glumiti u crkvenim prikazanjima. Ali i propitivao je svoju religioznost i pristajanje na konvencionalnu društvenu ulogu dobroga đaka i dobro odgojenoga djeteta koji je ljubimac biskupa, kanonika, gvardijana i crkvenjaka, kako je i sam zapisao.
Dojam je da je mladi Krleža upravo preko Crkve i sakralne umjetnosti, kako one likovne tako i glazbene i pisane, imao prve snažnije dodire s umjetnošću što je trajno obilježilo njegov život. Uostalom, i djetinjstvo je proveo na Kaptolu, u izravnom kontaktu s maksimalno sakraliziranom okolinom prepunom svećenika, crkvenih obreda i običaja.
U ulozi mladog Krleže izmjenjivali su se različitim glumačkim intenzitetom, a onda i različitim dometima Andrej Dojkić, Marko Petrić, Siniša Ružić i Sven Medvešek, igrajući po potrebi i druge muške likove iz Krležina autobiografskog teksta koji je pisao ratne 1942. godine u više nego turobnim okolnostima.
Ivana Bolanča predstavila nam se kao brižna Krležina majka Ivanka, dok je Ana Kvrgić bila iznimno uvjerljiva kao mitska piščeva baka po majci Terezija Drožar Goričanec, udovica zidarskog majstora s jedanaestero žive djece i osoba koja je očito ostavila iznimno snažan dojam na unuka. Baka Terezija, koja je živjela u Petavskoj ulici u Varaždinu, ostala je i bez kuće i bez imanja, ali i životinjskog blaga, što je sve stradalo u požaru koji je izbio baš u trenutku kada su joj prerano preminulog muža polagali u grob. Urok, egzaltirano je taj doista nevjerojatni peh komentirala baka koja se razumjela i u gatanje, iako je bila pobožna. No, upozorava Krleža, nije bila spremna svecima lizati pete te je time očito zadobila trajno unukovo poštovanje koje se odrazilo i na njegovo pisanje, ali i na zauzimanje životnih stavova.
Dobar posao odradile su i kostimografkinje Nina Silobrčić i Emilija Šušković Jakopac, a posebno scenograf Tomislav Ćurković, koji je u sredinu improvizirane dvorišne pozornice postavio u crveno obojeni postament s kojega su se kao s propovjedaonice glumci obraćali publici, iskoristivši i visoke prozore zgrade Leksikografskog zavoda, koje je pretvorio u svojevrsne crkvene vitraje. Pri tome, predstava nije zanemarila ni filozofične aspekte Krležina autobiografskog teksta, ali nije im dala da se razmašu i ubiju glumačku izvedbenu invenciju koja je na mahove imala i akrobatski karakter.
krleža je karikatura od čovjeka bio, a one splačine što je pisao mogu čitati samo oni najbedastiji među nama. Izgleda da ih ne manjka.