Ako vam se čini da vrijeme danas “ide sporije” ili barem da se na rock-sceni godinama ne događaju vidljivi pomaci i potresi kao nekada, osjećaj vas ne vara. Nema boljeg dokaza nego baciti pogled u prošlost i shvatiti da su neki od najvažnijih rock-glazbenika radili svega nekoliko godina i u tom razdoblju isporučili tone pjesama i albuma kakve danas sakupljamo desetljećima.
Primjerice, Beatlesi su snimali samo sedam godina, od 1963. do 1969., The Doors četiri, a isto toliko i glavni lik današnje priče Jimi Hendrix. No, usprkos kratkom radnom stažu, pedesetak godina kasnije njihova je arhiva i dalje na meti publike, a njihove obitelji i diskografske kuće svake godine objavljuju proširena i promijenjena izdanja starih albuma, ili nove materijale koje su nekim čudom baš sada pronašli u arhivama.
Prvaci preprodaje starih snimaka na njima zarađuju ozbiljan novac uz relativno niske troškove, pa nije čudno da je “rasprodaja bola” postala jedan od dominantnih vidova rada svjetske diskografske industrije.
Dapače, prodaju oni te materijale i po nekoliko puta ako treba, dio po dio, što je jasno primjetno i u slučajevima The Doorsa i Jimija Hendrixa. Hendrixov album “Band of Gypsys” s koncertnim snimkama iz New Yorka za doček nove 1970. godine godinama je malo po malo proširivan i prodavan s tim blago doziranim dodacima, da bi tek lani izašlo kompletno izdanje “Songs For Groovy Children: The Fillmore East Concerts”. Zarad ozbiljnog profita tržištu se prvo malo po malo doziraju neki otkriveni dijelovi studijske ili koncertne karijere, da bi se potom nakon nekoliko godina objavili u potpunom obliku.
Dobar primjer bilo je i lanjsko slavljeničko izdanje albuma “The Soft Parade” The Doorsa u povodu pedeset godina izvornog objavljivanja, na čijem su se dodatnom disku našle pjesme s kojih su izbrisane orkestracije koje su članovi benda tada smatrali idućem stepenicom u razvoju zvuka grupe. No, samo nekoliko mjeseci poslije za ovogodišnji Record Store Day objavljen je cjelovit “očišćeni” vinil bez orkestralnih dionica, s dvije još nedostupne pjesme, pa su svi koji su htjeli posjedovati kompletan materijal morali kupiti i to izdanje.
Za svakogodišnja nova izdanja starih materijala iz arhiva Davida Bowieja koja se pojavljuju u box setovima sabranih dijela zadužen je tadašnji Bowiejev koproducent i prijatelj Tony Visconti. Prodaja starih albuma ispočetka, novoj i staroj publici, proizvela je box setove posvećene pojedinim razdobljima Bowiejeve karijere, da bi se lani pojavila možda najbolja zbirka “Conversation Piece”, posvećena prijelomnom albumu “David Bowie” (“Space Oddity”) iz 1969.
Primjećujete, radilo se o pedesetoj godišnjici, a cijeli paket na pet CD-ova donio je i tridesetak neobjavljenih Bowiejevih pjesama i demo snimkama iz te, za njega ključne godine. No, pridodan je bio i novi tonski miks albuma “Space Oddity” koji je potpisao, dakako, Visconti. Tih tridesetak snimka nisu objavljene slučajno, već kao pritisak europskog zakona o copyrightu, koji predviđa da se snimke koje se ne objave u pedeset godina od nastanka postaju javno vlasništvo.
Upravo stoga za iduću godinu planiran je podjednako opsežan box set posvećen razdoblju 1970. – 1971., do albuma “Hunky Dory”, a kao predigra pojavio se album “Metrobolist”, novi tonski remiks klasičnog albuma “The Man Who Sold the World” iz 1970. I upravo iz istog razloga, za veljaču 2021. najavljena je trostruka CD zbirka Boba Dylana “1970”, sa snimkama iz te godine, među kojima se kao glavna atrakcija pojavljuju sessioni koje je Dylan imao s Georgeom Harrisonom nakon raspada Beatlesa.
Strah da se ne izgubi vrijedna imovina natjerala je mnoge diskografe na povećanu aktivnost i, dakako, povećanu zaradu, od Beatlesa – čije je albume remiksirao Giles Martin, sin producenta Beatlesa Georgea Martina – pa nedavno i do Stonesa čiji se album “Goats Head Soup” pojavio kao njihov prvi u remiksiranom izdanju.
Slična priča vlada i u slučaju Led Zeppelina, grupe koja ne postoji već 40 godina. Upravo je Jimmy Page zadnjih godina s definitivnim reizdanjima svih studijskih albuma Led Zeppelina, na vinilima i na CD formatu, napravio najveći posao za Zeppeline. Bila je to opsežna operacija s podizanjem BDP-a zemalja uključenih u proizvodnju vinila, kao i u slučaju Beatlesa kad je najbolje njemačka tvornica Optimal 2014. odbijale sve ostale narudžbe zbog zauzetosti tiskanja dva vinilna box seta (stereo i mono) Beatlesa. Primjerice, kad su reizdana prva tri albuma grupe, sva tri došla su na američku top-10 ljestvicu najprodavanijih Billboarda, a debitantski na sedmo mjesto, iako je u vrijeme izvornog objavljivanja 1969. stigao samo do desetog.
Ukratko, ako je istinita tvrdnja da se povijest ponavlja, nigdje nema boljeg dokaza za to nego u svjetskoj diskografskoj industriji.