Protivnici ideje samostalnosti Hrvatske danas trijumfiraju: Bili smo u pravu, to je zemlja ustaša

U Francuskoj akademiji, slavnoj, od kardinala Richelieua 1635. godine utemeljenoj Académie française, prije mjesec dana, 28. siječnja 2016. održana je svečana inauguracija novog člana. U svečanom fraku, ukrašenom vezom u obliku maslinova lišća, i s ritualnom sabljom u ruci, pored postrojene garde počasnih bubnjara u slavnu je dvoranu ušao Alain Finkielkraut i zauzeo mjesto među četrdesetoro besmrtnika.

U izjavama prije svečanosti, kao i u samom pristupnom govoru, veliki se pisac prisjećao svojih roditelja, poljskih Židova, ističući kako njegov otac, preživjeli iz Auschwitza, ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti takvu budućnost u kojoj njegov sin postaje član Francuske akademije.

Telefonski razgovor s glasovitim intelektualcem, na poseban način povezanim s Hrvatskom, stoga smo počeli čestitkom i pitanjem:

Gospodine Finkielkraut, koliko će članstvo u Francuskoj akademiji osnažiti vaš glas u francuskoj javnosti?

Ne vjerujem da mi članstvo u Francuskoj akademiji daje neki dodatni autoritet. U intelektualnom svijetu i u kulturnim krugovima, Francuska akademija danas nema baš dobru reputaciju. Danas se cijene buntovnici, slavi se kršenje pravila, i Francuska akademija nije više toliko model, koliko služi kao loš primjer. Budući da sam ja izabran u tu ustanovu, moji protivnici su još čvršće uvjereni da sam reakcionar. Drugim riječima, u Francuskoj je intelektualna rasprava danas vrlo živa, čak vrlo nasilna, i moj izbor u Akademiju nije tu ništa promijenio. Ali dirnut sam time što sam izabran u Francusku akademiju jer ona nekad možda i jest bila tvrđava buržujske ograničenosti, ali danas, sa svojim pomalo staromodnim ukusom i sa svojom obranom francuskog jezika, Francuska akademija utjelovljuje otpor civilizacije.

Pa ipak, i sama ceremonija vašeg prijema bila je demonstracija žive intelektualne diskusije na najvišoj razini. Mislim na govor koji je u vašu čast održao povjesničar Pierre Nora.

Prema običaju Francuske akademije, u pozdravnom govoru akademika koji dočekuje novog člana, hvalospjev se razblaži kritičkim primjedbama. Pierre Nora je poštivao taj običaj i na toj svečanosti nastavio je razgovor koji on i ja vodimo već neko vrijeme, o situaciji u Francuskoj. Ja sam zabrinut jer vidim da se moja zemlja dezintegrira, a Pierre Nora kaže da sam u krivu kad se usredotočujem na imigraciju. Ali mislim da ne zaslužujem taj prigovor jer konstatiram da su sve školske reforme, koje već četrdeset godina haraju Francuskom, dovele do ukidanja prava svakog novog građanina – na povijesni kontinuitet! Gledam, dakle, kako Francuska tone u zaborav na samu sebe, i dodajem da se tako ne može uspješno integrirati novo stanovništvo koje pritječe u Francusku.

Vi ste se prije 25 godina snažno zauzeli za našu zemlju i postali hrvatski junak. Kako je dalje tekao taj odnos s Hrvatskom čiji ste razvoj nastavili pratiti budnim i kritičkim okom?

Kad sam se zauzeo za Hrvatsku, na samom početku rata, mnogi ljudi u Francuskoj bili su iznenađeni, pa i šokirani. Hrvatska je u njihovim očima bila zemlja ustaša, pa su se pitali kako se jedan Židov upleo u to. A ja kao sin čovjeka koji je preživio Auschwitz, baš na to nisam pristajao, nisam pristajao dati svoj imprimatur Srbima koji su opkolili, i onda razorili Vukovar. Zato što nisam pristajao na to, u Francuskoj sam zaradio nadimak FinkielCroate. U Hrvatskoj, točno je, bio sam jako dobro primljen na svojim prvim putovanjima, ljudi su mi bili zahvalni, tim više što se vrlo malo intelektualaca mobiliziralo u prilog Hrvatske. Velika mobilizacija u Francuskoj i u cijeloj Europi počela je kad je izbio rat u Bosni. Ali još u veljači 1992. francuski intelektualci su organizirali veliki kolokvij pod naslovom „Plemena ili Europa?“. „Europa“ je značilo otvorenost, multikulturalizam, a „plemena“ je značilo Hrvatsku. I ja sam stao na stranu, ne plemena, nego onoga što Kundera zove „mali narodi“, odnosno narodi kojima je postojanje uvijek upitno. Ostao sam vjeran tom angažmanu i kad ste ostvarili neovisnost. Naravno, i druge teme su me zaokupile, i druge stvari su me mobilizirale, ali dosta redovito dolazim u Hrvatsku. Posebno, na poziv Dražena Katunarića koji uređuje časopis Europski glasnik, često putujem u Zagreb na promociju tog časopisa. Imam hrvatske prijatelje i sve to predstavlja jedan temeljni dio mog života. Hrvatska politika mogla mi se sviđati više ili manje, to je istina, ali nisam imao nikakvog razloga dovoditi u pitanje svoju vjernost Hrvatskoj. Danas je drukčije.

Zašto?

Zaprepašten sam time da je u hrvatsku vladu došao ministar kulture koji je devedesetih godina pozirao s ustaškom kapom, koji tvrdi da je ostvarenje nezavisnosti jedina povijest Hrvatske, a da je godina 1945. godina poraza, s Titovim dolaskom na vlast, i koji k tomu javno podupire, slavi sjećanje na nedvojbenog nacista Huseina Đozu i raduje se što jedna škola u Goraždu nosi njegovo ime. Mislim da je to sramota za Hrvatsku i nenadani argument za sve one koji nisu pristajali da ova zemlja postane neovisna i koji danas trijumfiraju i mogu reći „bili smo u pravu, Hrvatska je zemlja ustaša“. Naravno, to me ne navodi da raskinem sa svojim hrvatskim prijateljima, nego naprotiv, navodi me da ih poduprem, više nego ikad, u njihovu protivljenju, u odbojnosti prema tom ministru, u želji da on što prije dade ostavku na mjesto koje danas ima.

Neki će u Hrvatskoj, uključujući i glasnogovornike nove vlasti, kritike poput ove vaše odbaciti s tvrdnjom da su površne, izrečene bez dovoljno informacija.

Odgovaram pitajući je li ministar Zlatko Hasanbegović pozirao ili nije pozirao s ustaškom kapom, odobrava li on ili ne odobrava politiku savezništva s muslimanima koju je vodio Ante Pavelić, je li izrazio ili nije izrazio zadovoljstvo što škola u Goraždu nosi ime Huseina Đoze, uvjerenog nacista i antisemita. Na sva ta pitanja upozorili su me moji hrvatski prijatelji, Hrvati koji su željeli nezavisnost svoje zemlje i do zadnjeg atoma snage prosvjedovali su protiv objeda onih koji su tu želju za nezavisnošću, devedesetih godina poistovjećivali s nekom obnovom ustaštva. Ti Hrvati su se danas očitovali, osjećaju beskrajnu bol, i ja stajem na stranu tih Hrvata. Vrlo sam iznenađen, vrlo zabrinut, kad vidim da u Hrvatskoj ponovno uskrsava savez između potpuno integrističkog katolicizma i radikalnog islamizma, oko odbacivanja homoseksualnog braka i oko mržnje prema Židovima i Americi. Konstatiram također da ako dignete glas protiv ministra Zlatka Hasanbegovića, optuženi ste za islamofobiju, a to je potpuno suludo.

Upravo u takvom kontekstu spominjao vas je nedavno u svojoj kolumni profesor Ivo Banac, predbacujući vam ujedno i zagovaranje zatvaranja europskih granica pred izbjeglicama i imigrantima. Kakvi su zapravo vaši stavovi o situaciji u kojoj se danas nalazi Europa?

Uopće ne znam što Ivo Banac želi postići, kad zagovara otvorene granice i podupire jednog muslimana koji je nostalgičan za ustaštvom. Ništa u takvom stavu ne razumijem. Jednostavno mislim da se Europa danas nalazi u vrlo teškoj situaciji i ne može zatvoriti vrata pred svim izbjeglicama. Pravo na azil spada u njezina najosnovnija načela, osobito od 2. svjetskog rata. S druge strane i suprotno onome što misli, čini se, papa Franjo, migranti se ne svode samo na svoju ubogost, nisu to prazne školjke, nisu to putnici bez prtljage. Oni sa sobom nose jedan svijet i napadi u Kölnu na Silvestrovo pokazali su nam neku vrst sudara civilizacija u svakodnevici. Među pridošlicama postoji velik broj ljudi koji uopće ne kane poštivati ni naša pravila ponašanja, ni naša načela. Ne možemo zaboravljati na to, u ime europskih vrijednosti. Europa je i civilizacija, ta civilizacija mora se moći sačuvati i održati, što Europu dovodi u krajnje osjetljiv položaj. Ne znam hoće li joj uspjeti primati izbjeglice bez broja i ne dopustiti da je preplavi migrantski val, ali konstatiram da je Francuska već sada, samo sa svojim useljenicima, na putu dezintegracije. Francuska, kao i Belgija. Imate gradove poput Molenbeeka u Belgiji, Roubaix-Tourcoinga u Francuskoj, gdje su autohtoni Europljani manjina i moraju odlaziti odande. To je krajnje zabrinjavajuća situacija i ako želimo da Europa ostane Europa, i da se integracija novopridošlih odvija u dobrim uvjetima, neizostavno treba ovladati migracijskim gibanjima. Istina je da sirijsko pitanje zadaje strašan humanitarni problem, ali zašto bi Europa morala biti jedini kontinent kojega bi se taj problem ticao? Tom izbjegličkom krizom trebala bi se baviti međunarodna zajednica. I same zaljevske zemlje, koje ne primaju nikoga, koje ne poznaju pravo na azil, trebale bi biti prisiljene promijeniti svoju politiku i pokazati više gostoljubivosti.

No, Hrvatska je danas još uvijek, kao jednim od najbitnijih civilizacijskih pitanja, obuzeta prosudbama totalitarizama u svojoj prošlosti i dvojbom je li fašizam u toj povijest bio isto što i komunizam. Kako biste vi odgovorili na to pitanje?

Neću se upuštati u neku vrstu nadmetanja među užasima. Ipak mislim da je Pavelićev režim bio čudovišan i zadugo je uprljao hrvatsko htijenje da se stekne nezavisnost. Dakle, ono najmanje što bi danas suverena Hrvatska trebala činiti, jest naglašavati svoju radikalnu suprotnost u odnosu na Pavelićev režim, a ne pokušavati obnoviti savez između muslimana i katolika oko najmračnijih tema. I s takvim stavom jako dobro može ići bespoštedna kritika komunističkog režima. No restrospektivna potpora El Huseiniju i Huseinu Đozi, mislim da se to ničim ne može opravdati, ničim na svijetu! Apsolutno ničim.

Gospodin Hasanbegović angažman Huseina Đoze u nacističkoj SS-diviziji naziva beznačajnom epizodom u kontekstu njegova ukupnog života i djela. Kako biste odgovorili na moguću paralelu sa slučajem Féliciena Marceaua, čije ste mjesto naslijedili u Francuskoj akademiji, koji je u svojoj rodnoj Belgiji nakon rata bio osuđen kao kolaboracionist?

Čovjek bi trebao biti potpuna neznalica ili beskrajno zlonamjeran da bi mogao staviti na istu razinu jednog dužnosnika SS-a i jednog pisca koji je radio na radiju u okupiranoj Belgiji i u ožujku 1942. dao ostavku, kad je počela deportacija Židova. Gospodin Husein Đozo nikad nije krio svoj antisemitizam za vrijeme rata i poslije rata, bio je jako povezan s El Huseinijem koji je i sam bio fanatični antisemit. Čovjek mora izgubiti svaki moralni osjećaj, da bi mogao reći da su nacizam i antisemitizam kod tog čovjeka beznačajni.

Kako biste komentirali tezu prema kojoj je u Jugoslaviji, pa tako i danas u Hrvatskoj, antifašizam samo maska komunističke diktature?

Ovo je jako važno, imam kratak, ali meni vrlo bitan odgovor. Europom su u 20. stoljeću harala dva totalitarizma. U očima nacionalističke desnice koja je u Hrvatskoj na vlasti jedan od njih je višak. Za njih monopol na zlo ima komunizam, a budući da je on pobijedio fašizam, fašizam zaslužuje rehabilitaciju. Takva logika je odbojna i treba joj proturječiti, to je zadaća.