U Zagrebu je u devedeset i prvoj godini života preminula prva dama hrvatske književnosti Irena Vrkljan. Rođena u Beogradu 21. kolovoza 1930. godine, gdje je pohađala osnovnu školu, u Zagrebu je završila gimnaziju te studirala arheologiju, germanistiku i etnologiju na Filozofskom fakultetu. Godine 1970. završila je i studij režije na Akademiji za film i televiziju u Zapadnom Berlinu. Desetljećima je živjela u Berlinu, zajedno sa suprugom, njemačkim umjetnikom Bennom Meyer-Wehlackom, a nakon suprugove smrti vratila se u Zagreb.
Irena Vrkljan bila je svestrana umjetnica. Pisala je poeziju, prozu, radiodrame, scenarije za televizijske dokumentarce, eseje. Prevodila je s njemačkog. Zajedno s prvim suprugom, također sjajnim pjesnikom Zvonimirom Golobom, prevela je tridesetak knjiga. Među njima posebno mjesto pripada čuvenoj knjizi Karla Štajnera “7000 dana u Sibiru” koja je objavljena 1971. godine te je postala veliki domaći i međunarodni književni hit koji je prodan u više stotina tisuća primjeraka. Štajner je knjigu napisao na njemačkom jeziku, a Irena Vrkljan i Zvonimir Golob preveli su je na hrvatski, no dozvola za objavljivanje čekala se punih deset godina. Na kraju su i Irena i Zvonimir ispali iz impresuma knjige iako su je i prerađivali te tako bitno utjecali na njezin sadržaj.
Prvu knjigu, zbirku poezije “Krik je samo tišina, Pjesme” objavila je u beogradskom Nolitu 1954. godine, a 1957. objavila je zbirku “Paralele” kod zagrebačkog Lykosa. Slijedi čitav niz zbirki poezije, a preokret se dogodio 1984. godine kad je objavila proznu knjigu “Svila, škare” u kojoj se dokazuje kao vrsna prozaistica. Za tu je knjigu Irena Vrkljan dobila i nagradu Ksaver Šandor Gjalski, a autobiografska proza podijeljena u tri dijela bila je jedna od najčitanijih knjiga sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji. Nije čudno da je poštujući sličnu formulu i nadograđujući je objavila i romane “Marina ili o biografiji”, “Berlinski rukopis” i “Dora, ove jeseni”.
Profil joj 2006. godine objavljuje sabrana djela u tri sveska, a 2008. godine Naklada Ljevak objavljuje joj knjigu “Svila nestala, škare ostale”. Pisala je Irena Vrkljan i kriminalističke romane, a 2015. izlazi joj knjiga “Protokol jednog rastanka” u kojem se bavi svojim suprugom Bennom Meyerom-Wehlackom.
Osim Gjalskoga, Irena Vrkljan dobila je i nagradu Tin Ujević za poeziju 1982. godine, i to za knjigu “U koži moje sestre”, Goranovu nagradu 1986. za roman “Marina ili o biografiji” te nagradu HAZU za književnost 2000. godine. Godine 2005. dobila je i Nazorovu nagradu za životno djelo, a od 2008. i dopisna je članica Razreda za književnost HAZU, nažalost, ne i redovna.
Pedesetih godina prošlog stoljeća Irena Vrkljan živjela je intenzivni umjetnički život u Zagrebu. Prema vlastitim riječima, odlazila je i u Jurjevsku ulicu u znamenitu kuću grofice Zlate Lubienski gdje je upoznala i poznatu njemačku glumicu Tillu Durieux. U ateljeu velikog slikara Ivana Picelja družila se i s Radovanom Ivšićem i čitala njegovu poeziju koja je bila gotovo pa zabranjena.
Za Televiziju Zagreb radila je odlične dokumentarne filmove iz ciklusa “Portreti i susreti” o Miroslavu i Beli Krleži, Vesni Parun, Juri Kaštelanu, Ljubi Babiću, Matiji Skurjeniju... Za te je emisije napisala čak sedamdesetak scenarija.
U svojim je knjigama pisala svojevrsne posvete Virginiji Woolf, Marini Cvetajevoj i Miljenku Stančiću, ali tvrdila je da su to esejističke biografije, a ne biografije. “Da sam napisala sve što sam o tim ljudima znala, to bi bio bestseler”, rekla je u razgovoru za Večernji list 2015. godine, nakon povratka iz Berlina u Zagreb.
Kao mlada pjesnikinja izuzetno je cijenila Šoljana, Pupačića, Slamniga. Družila se sa srpskim pjesnikom Brankom Miljkovićem u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske na njegov posljednji dan života.
Kako je njezin otac bio kolekcionar koji je jako volio slikarstvo i imao puno prijatelja među austrijskim slikarima, družio se i s Karlom Sirovyjem. Sirovy je za vrijeme rata u Zagrebu skrivao svoju ženu Židovku imajući spreman i cijankalij. Kada je 1947. godine po njega došla Udba jer ga je netko denuncirao, odlazeći na ispitivanje, ubio se u automobilu, a drugi dan ubila mu se i žena. Irena i Benno napisali su radiodramu “Sirovyjevi snovi”, a Irenina sestra Nada Vrkljan-Križić nesretnom je slikaru priredila veliku izložbu.
Kada je 2004. godine u Večernjakovoj biblioteci posvećenoj hrvatskim romanima objavljen roman “Marina ili o biografiji”, autorica je u knjižari Tamaris na trgu bana Jelačića (danas ta knjižara ne postoji) sat i pol potpisivala svoje knjige i podijelila barem stotinjak potpisa. Po autogram su došli i prevoditeljica Nada Šoljan i književnik Nedjeljko Fabrio. Ništa čudno, jer Irena Vrkljan je doista bila kultna osobnost hrvatske literature i kulture, autorica koja je odgojila i inicirala generacije i generacije ljubitelja domaće književnosti. Bila je velika dama poezije i lirske proze i zaljubljenica u slikarstvo i film, ali i u njemačku kulturu.