Lačni Franz zamalo je poput Tine Turner, ima dvije sasvim odvojene karijere. Prva je ona ključna do sredine devedesetih, a kasnija kad je Zoran Predin s mlađim glazbenicima odlučio da stare pjesme znače previše da se ne bi izvodile u bendovskom formatu. Doduše, snimili su u novoj postavi i nekoliko zanimljivih albuma, ali “prvi”, originalni Lačni Franz i dalje ostaje primjerom neočekivanog proboja mladog mariborskog sastava na scenu bivše države, na kojoj su sa “sjevera”, uz Pankrte i Buldožer, značili ono što su Leb i sol donosili s juga, iz Makedonije.
Koliko god ta geografska objašnjenja mogu biti čudna današnjim generacijama odraslim u sasvim drukčijim okolnostima, pa i državama, valja reći da slovenski i makedonski jezik nisu baš bili platforma na kojoj se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća mogao očekivati komercijalni proboj u srednju, popularnu struju tadašnje rock scene. Lačni Franz uspio je to zbrojem nekoliko sastojaka: sjajnim pjesmama, izvrsnom svirkom, jakim koncertnim nastupima i netipičnim, “pomaknutim” spleenom koji je grupa donosila na scenu. Prednji čovjek, autor pjesama i pjevač Zoran Predin bio je važan sastojak tog comba koji je na prepad, uz opću podršku slobodoumne kritike – među kojom su se Darko Glavan i Dražen Vrdoljak isticali kao istaknuti poklonici – svojom verzijom novog rocka osvojio tržište inače zabavljeno kudikamo banalnijim, pristupačnijim pojavama.
Aktualno vinilno reizdanje prva dva albuma Lačnog Franza, “Ikebana” i “Adijo pamet”, koji su se iznenada pojavili u prodavaonicama, govori da je nekadašnja slovenska izdavačka kuća Helidon, uz pomoć hrvatskog distributera Dancing Beara, napokon krenula u pametno revaloriziranje davnoga kataloga koji sadrži mnoge bisere. Nakon ovoga, a i idućih albuma Franza, možda napokon dočekamo i reizdanje prvog albuma zagrebačkog Filma, jedne od ključnih ploča, koje već više od 40 godina nema na tržištu ni u trgovinama. Dolaskom Lačnog Franza na slovensku rock scenu 1979., ljubljanska scena dobila je iz Maribora najjaču konkurenciju već afirmiranim ljubljanskim novovalnim zvijezdama poput Pankrta. Već s prva dva albuma, “Ikebana” (produkcija Borut Činč iz Buldožera) i “Adijo pamet”, glavni autor u grupi Zoran Predin uvrstio se na listu najambicioznijih novovalnih autora. Pjesme poput “Praslovan”, “Bog nima telefona”, “Vaterpolist” ili “Lent 1980” pokazale su drukčiji kut gledanja te osebujan pjesnički i skladateljski Predinov stil, podložen podjednako fascinantnom svirkom sastava u kojem je prva violina bio talentirani gitarist Oto Rimele. Jedan od paradoksa čudnog i neuobičajenog autorskog rakursa Lačnog Franza bio je i podatak da su za prvi album u Helidonu dobili etiketu poreza na šund, a za drugi Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a u Zagrebu. Treći album “Ne mi dihat za ovratnik” objavljen je 1983., nakon stanke zbog odsluženja vojnog roka većine članova grupe, a naslovna pjesma posvjedočila je koliko su ambiciozne pjesme tada mogle steći status hita.
Pjesme poput “Praslovan”, “Naj ti poljub nariše ustnice”, “Čakaj me” i mnoge druge, kao i serija sjajnih albuma iz prve faze rada grupe, zabetonirali su status Lačnog Franza kao priznatog benda i u očima šire publike premda je Predinovo humoristično tematiziranje psiholoških karakteristika ljudi i njihovih odnosa te slovenskog mentaliteta, zajedno s ambicioznom svirkom članova grupe, pomaknutošću asocirala i na vezu s Peterom Gabrielom i njegovim seciranjem britanskog mentaliteta u tekstovima pjesama Genesisa.
Iako su pjevali na slovenskom jeziku, Lačni Franz uspio je osvojiti Jugoslaviju i već 1982. u magazinu Džuboks biti pri vrhu listi izbora čitatelja. Otvorenost Lačnog Franza socijalnim temama i sasvim očita ironija u Predinovim tekstovima doveli su do nikad prije, a ni poslije, drukčijeg autorskog pristupa. Drukčije teme i zahtjevna djela bili su inspirirani i omeđeni običnim životom oko nas, što je dokaz da ambiciozni umjetnički pothvati itekako mogu imati vezu sa stvarnim životom.
Zoranov Lačni Franz bio je početak, kao što je Martin Krpan bio početak Vladi Kreslinu. Tek je dolaskom Bregovića, Štulića, Predina, Đorđevića i drugih, Arsen Dedić kao velikan domaće pisane i pjevane riječi pronašao partnere mlađe generacije sposobne na adekvatan “odgovor”, pa je s Predinom poslije snimio sjajan album “Svjedoci, priče”. Ukratko, pjesme poput “Praslovan”, “Čakaj me”, “Ne mi dihat za ovratnik” ili “Zarjavele trobente” standardi su i danas uključeni u koncertni repertoar Zorana Predina, a pribrojimo li im klasike “Naj ti poljub nariše ustnice”, “Na svoji strani”, “Tiha voda”, “Gate na glavo” i druge, dobivamo uvjerljivu kolekciju iz ostavštine najvećega mariborskog – a i šire – benda, koji je vrlo brzo, na samom početku rada, preskočio lokalne granice.