Beogradski publicist i novinar Ivan Ivačković gostovao je prošlog tjedna u Zagrebu, gdje je u Petom kupeu predstavio svoju knjigu "Panonski admiral", emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića.
S knjigom ste već dugo na pravoj turneji. Što vas ljudi koji dolaze na promociju knjige najčešće pitaju? I gasi li se pomalo čežnja za Đoletom među obožavateljima ili je ona još živa?
Meni se čini da je Đole sada još veći nego što je bio za života. To zaključujem baš na temelju razgovora s njegovim obožavateljima. A tih sam razgovora proteklih mjeseci imao mnogo, tako da mislim kako imam točnu i jasnu sliku o stanju u kojem je sada srce Đoletove publike. To srce je još uvijek ispunjeno tugom, ali je ispunjeno i zahvalnošću sudbini što nam je omogućila da budemo njegovi suvremenici. Eto, to je, na primjer, jedna od tema o kojima razgovaram s njegovom publikom, s ljudima koji mi prilaze poslije promocije jer žele potpis u knjizi i žele da se malo izjadamo jedni drugima.
Knjiga je svojevrstan niz eseja od kojih je svaki vezan za neki njegov album. Ona zapravo nije biografija u pravom smislu riječi?
U pravu ste, ovo nije klasična biografija, mada se podrazumijeva da je jednim dijelom i Đoletov životopis. No prije svega sam želio napraviti svojevrsni mali muzej naših uspomena, ako mogu tako reći. Jer, znate, mi smo uz Đoletove pjesme doživljavali neke ljubavi i neke patnje. Osim toga, njegove su nas pjesme odgajale da i u teškim vremenima ostanemo ljudi. U tim pjesmama su naši životi, naše uspomene. Ova knjiga govori o tome i ujedno se trudi vrednovati njegovu umjetnost onako kako pišu neki zapadni autori i kritičari, moji uzori. Dakle, ovo je knjiga o Đoletu, ali i o nama. O našem odrastanju i sazrijevanju, o jednom prohujalom dobu koje čuvamo u sjećanjima i, evo, u knjigama.
Nekim pjesmama posvetili ste posebnu pozornosti u knjizi, a jedna od njih je i "Računajte na nas". Je li to na neki način himna jugoslavenske omladine? Kako vi doživljavate tu pjesmu koju rijetko čujemo na radijskim stanicama, ali je svi itekako dobro znamo?
Balašević je mnogo toga pretrpio zbog te pjesme. Pisano je da je to dodvorinčka poezija. On se čak u više navrata odrekao tih stihova. Ja, naprotiv, mislim da tu nije riječ ni o kakvom dodvoravanju i da se to lako može dokazati. Jer, na socijalističkom dvoru nije bilo baš nikakvih privilegija za one koji su pjevali u slavu svoje zemlje. Dakle, zašto bi se onda Balašević ulagivao socijalističkoj vlasti kad od toga nije bilo koristi? On je jednostavno napisao ono što je nosio u srcu, kao što je u svojim pjesmama i inače činio. Bio je odgajan da voli svoju zemlju, stihove je napisao u iskrenom zanosu, a za kasnije zloupotrebe te pjesme nije snosio nikakvu krivicu. Uostalom, ta je pjesma očito nadživjela zemlju kojoj je posvećena. Vjerujem da to već samo po sebi dovoljno govori.
Pjesmu "Ne lomite mi bagrenje" smatrate jednim od njegovih ključnih remek-djela. Kakav ste zaključak donijeli opisujući tu pjesmu i njezine političke konotacije?
To je nesumnjivo jedna od najvećih Balaševićevih pjesama. Sudbina je htjela da se Balašević zatekne u beogradskom Sava centru onog dana kada su onamo došli Srbi i Crnogorci s Kosova, njih nekoliko tisuća. U to vrijeme, osamdesetih godina, oni su prolazili kroz strašne muke na Kosovu i došli su u Beograd da se zbog toga požale jugoslavenskim vlastima. Balašević je bio smješten u jednu od uredničkih kabina Sava centra i nekoliko je sati slušao njihove teške priče. Izašao je potresen, odlučan da o tim stradanjima napiše pjesmu. Kako je bio pjesnik od klase, stihove je pretvorio u univerzalni prosvjed protiv nečovještva, protiv divljaštva. Znate, ta je pjesma mogla biti otpjevana i na albanskom, a da ništa ne izgubi od svoje snage. Naposljetku, Balaševiću ni to nije bilo dovoljno, pa je u pjesmu utkao ljubavni stih, koji je zapravo kruna i ključ cijele te dramatične balade. Jer zahvaljujući ljubavnom stihu, vidite da je u pjesmi riječ o čovjeku kojem uzimaju sve ono u što je njegov život uloženo i sve ono od čega je njegov život sazdan. A to su uspomene na jednu ljubav. Ta je pjesma veća od sebe same, jedna od onih što nastaju jednom u nekoliko decenija.
Balašević je bio omiljen u svakom kutku bivše Jugoslavije, no čini se da njegove miroljubive poruke malo tko živi. Kako to objasniti?
Nažalost, to što kažete je točno. Zaprepašćuje ljudsko neznanje o vrijednosti empatije, tolerancije i razumijevanja. No ipak, ima i situacija u kojima zapažamo solidarnost i ljubav. Duboko sam dirnut suosjećanjem koje u Hrvatskoj vidim u povodu nedavne tragedije u Beogradu. Stajao sam ispred spomenika Preradoviću, gledao u svijeće koje su zapalili Zagrepčani i gotovo zaplakao. Znajte da je i Beograd solidaran kada Zagreb pati zbog neke nesreće, vjerujem da ljudi u Hrvatskoj to znaju i vide. U svemu tome nalazi se veliko i važno nasljeđe Đoletovih dugogodišnjih nastojanja da dobrota savlada nerazum i da svi jednostavno budemo ljudi.
Koliko ste osobno poznavali Balaševića, kakva su iskustva iz susreta s njim?
Pa, gledajte, Đoleta sam poznavao trideset pet godina. To nikako nije malo, ali ne osjećam se kao da mogu govoriti o tome kakav je on bio čovjek. Njega nitko nije poznavao dovoljno dobro osim njegove obitelji i možda nekoliko posebno bliskih prijatelja. Ali mogu govoriti o svojim iskustvima s njim. Imali smo i profesionalnih i privatnih susreta i to su bila krasna iskustva. Đole je imao divno razvijen balans između srdačnosti i nečega što bih najradije nazvao građanskom otmjenošću. Nikada vam nije prilazio preblizu, nikada se nije držao predaleko. Rijetka vrlina i umijeće među ljudima.
Vidite li na vidiku njegova nasljednika?
A, ne, ne... Siguran sam da ne može imati nasljednika, bio je previše originalna, samosvojna pojava da bi takvo što bilo moguće.
I prije ste pisali glazbene knjige, o Rolling Stonesima, Johnnyju Štuliću, Bajagi... Što je sljedeće? Tko bi vam bio izazovan kao tema?
Imam mnogo planova, ali prije svega, evo, imam povlasticu da ću pomoći Stefanu Milenkoviću u pisanju njegove autobiografije. Svi smo mi u ovom dijelu svijeta ponosni na Stefana. Osim toga, on i ja se znamo godinama, volimo i poštujemo jedan drugoga, pa tako nije riječ nije samo o poslu, nego je to i uživanje.
