Davne 1988. suradnici i partneri Marina Abramović i Ulay krenuli su jedan ususret drugome svaki sa svoje strane Kineskog zida. Devedeset dana kasnije susreli su se na sredini, a zatim nastavili svaki svojim putem prekinuvši svoj odnos hodanjem. I puno prije tog performansa, od 60-ih godina ako ne i prije, vizualni umjetnici svih disciplina u svoju performativnu praksu uključuju hodanje, javnost i ulicu. Tako je hodanje, ta osnovna ljudska funkcija zahvaljujući kojoj dolazimo od točke A do točke B, već dugo sastavni dio umjetnosti, a u praksu ga uvodi i zagrebački MSU trima umjetničkim vođenjima od kojih je počelo prvo, ono stazama Ivana Kožarića, naslovljeno "Treba ići!" i doslovno je postalo hit.
Vođenim turama MSU izlazi iz svoje zgrade, radi na odgoju nove kulturne publike, ali živom drži i uspomenu na blistave dionice zagrebačke umjetnosti. Grupe se sastoje od po 20 sudionika, na hrvatskom su i engleskom jeziku, njihov raspored nalazi se na stranicama MSU-a, a mogu se organizirati i posebna vodstva. Kožarićeva tura, čiji je naslov njegov usklični poklik i moto kojim je jednom prigodom izrazio svoj stav stalne pripravnosti na pokret, obično je organizirana u dva dijela.
- Jedan dio počinje u centru kod HNK Zagreb, točnije, kod "Zdenca života" Ivana Meštrovića, umjetnika kojeg je Kožarić cijenio, ali ne i slijedio, a drugi u Novom Zagrebu, gdje je točka susreta na platformi MSU, gdje je postavljena zanimljiva instalacija "Promatrač", posvećena antologijskoj figuri Kožarićeva "Kupača pod tušem" ispred INA-e. U šetnji centrom, naglasak je dakako na njegovu najpoznatijem djelu u javnom prostoru "Prizemljenom suncu" čiju burnu prošlost nastojimo slikovito evocirati na mjestu gdje je ono izvorno bilo postavljeno, na prometnom trokutu na bivšem Trgu maršala Tita, a gdje se i dandanas može vidjeti njegov trag. Kroz priču o djelima provlači se i priča o Kožarićevu životu, mjestima školovanja i nekonvencionalnim stavovima - kaže Jasna Jakšić, kustosica MSU-a.
U 90-minutnoj šetnji koju su osmislili Radmila Iva Janković, viša kustosica i voditeljica Atelijera Kožarić, i kustos i umjetnik Antun Maračić, evocira se i niz imaginativnih i duhovitih prijedloga koje je Kožarić zamišljao u centru grada. Jedna od takvih ideja je povezivanje prostora između zgrada raznobojnim vrpcama – zračnim mostovima preko kojih bi pješaci mogli prelaziti a da ih prometni kaos ne ometa, dok je na fotomontažama recimo, novozagrebačke nebodere u Sigetu povezao zlatnim linijama. Ili... 'Otkrivši' zlatnu boju u svom ateljeu, Kožarić je pozlatio mnoge svoje radove, ali i svakodnevne predmete poput cipela, ormara i vrata ateljea, učinivši ih jednako vrijednima transformativnom gestom. Jednom je u intervjuu nazvao zlatnu boju "našim svakodnevnim suncem". Vrhunac te ideje postignut je u kiparstvu prizemljivanjem Sunca među prolaznicima 1971. godine. "Prizemljeno sunce" tada je postavljeno ispred HNK u Zagrebu.
Postavljanje savršene kugle u gradsko tkivo bez pijedestala, etikete i ceremonijala dovelo je do niza neobičnih, pozitivnih i negativnih reakcija građana. U mjesec dana, koliko se Sunce tamo nalazilo, raspon emocija publike kretao se od plesanja kola oko njega do barbarskog polijevanja skulpture benzinom i spaljivanja nakon čega je uklonjena, a vlast je incident pripisala nezadovoljnim građanima. Slabo je poznata i činjenica da je jedno "Prizemljeno sunce" bilo i u Karlovcu na Korani, ali je također oštećeno te pri obnovi hotela i potpuno uništeno. U Zagreb je, u Bogovićevu, ponovno postavljeno 1994., no samo dva dana kasnije opet je devastirano i iscrtano grafitima. Dakle, interakcija s publikom se nastavila u omjerima kakvi nisu bili slučaj s nekom skulpturom prije ni kasnije. Što se pak tiče spomenika Matošu na Strossmayerovu šetalištu, Kožarić ga je 1973. u malim dimenzijama izradio iz ljutnje i inata jer nije dobio pozivnicu na javni natječaj za izradu spomenika pjesniku. Tek 1978. njegov "Matoš na klupi" postavljen je na današnju lokaciju, prvotno u gipsu, a kasnije je izliven u aluminiju, a ista skulptura izrađena je i za šetnicu u Sisku te park Roseraie u Issy les Moulineauxu kraj Pariza kako bi se obilježio pjesnikov boravak u Parizu početkom 20. st.
Kožarićeva tura završava ondje gdje je sve i počelo - u Atelijeru Kožarić koji se od 2009., od kad je MSU dobio novu zgradu, nalazi u stalnom postavu, što je u svjetskim razmjerima vrlo rijedak primjer potpunog premještanja cjelokupnog radnog prostora umjetnika u institucionalni kontekst.
Drugo pak umjetničko vođenje počet će 6. svibnja, Art ex Machina, a tiče se Novih tendencija i odgovara na pitanja kako je Zagreb šezdesetih postao ključno mjesto rane kompjutorske umjetnosti, kako su izgledala ta prva djela i jesu li se sačuvala, gdje i kako bez postojanja interneta i cloudova.
- Nove tendencije su umjetnički pokret koji je osnovan u Zagrebu na istoimenoj izložbi 1961. Zahvaljujući izložbama Novih tendencija koje su se održavale do 1973. u Zagreb su dolazili neki od ključnih umjetnika i znanstvenika tog vremena, poput Umberta Eca, Jesusa Raphaela Sota, Waldemara Cordeira, Françoisa Morelleta... U sklopu ture obilazit će se mjesta na kojima su se te izložbe održavale - krećemo od Tehničkog muzeja gdje je bila posljednja izložba, ide se i u Galeriju SC-a gdje je bio performans Paola Scheggija 1969., zatim se kroz Ulicu grada Vukovara i njezine modernističke arhitektonske vizure kreće do zgrade nekadašnjeg Radničkog narodnog sveučilišta Moše Pijade gdje su se održavali simpoziji. Tura Novih tendencija put je kroz modernistički grad, kroz metropolu u nastajanju i njezin međunarodni kulturni kontekst - govori Jasna Jakšić, kustosica MSU-a, i naglašava da će u sklopu nje predstaviti radove Miroslava Šuteja, Julija Knifera, Vladimira Bonačića, Ivana Picelja i Vjenceslava Richtera; arhitekata Nevena Šegvića, Vinka Fabrisa, Drage Galića, Božidara Rašice te dizajnera poput Bernarda Bernardija. Toj turi prethodi i izložba "Budućnost" koja se 4. travnja otvara u MSU.
- Ta izložba donosi mnogostrukost vizija budućnosti od šezdesetih do danas – od tehnološke utopije i novog poimanja uloge umjetnosti u društvu koje se veže uz utopijske vizije Novih tendencija do kritičkog pogleda na nasljeđe modernizma i uvođenja glasa isključenih, sve do novih, posthumanističkih vizija koje ljudsku djelatnost i opstanak promatraju prije svega u ekološkom kontekstu. Pokazat ćemo na njoj neka od ključnih djela iz fundusa MSU koja publika nije vidjela dugi niz godina - govori Jakšić.
Treća tura "Umjetnost u javnom prostoru" kroz javnu skulpturu i suvremene umjetničke intervencije priča o formativnom razdoblju suvremene umjetnosti i novih, konceptualnih umjetničkih praksa, a obuhvaća radove Tomislava Gotovca, Borisa Demura, Željka Jermana, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića, Svena Stilinovića, Fedora Vučemilovića, Brace Dimitrijevića...
Sve tri ture nastale su u sklopu europskog projekta Adrinetbook, posvećenog digitalizaciji pokretne kulturne baštine.