U nove svjetove! Tako glasi naslov, a ujedno poruka koncerta kojim će večeras završiti četrnaesti i posljednji Međunarodni zagrebački festival komorne glazbe. Susanna Yoko Henkel, Stefan Milenković, Ségolène de Beaufond, Roland Glassl, Tomoko Akasaka, Monika Leskovar, Zvi Plesser, Ewa Kupiec – to su glazbenici koji će se posljednji večeras pokloniti publici u Hrvatskom glazbenom zavodu nakon što odsviraju skladbe Bernsteina, Dvořaka i Čajkovskog.
– Kakva šteta što je ovo posljednji festival – zavapio je iskreno već prve večeri violist Guy Ben-Ziony silazeći s pozornice HGZ-a na kojoj je upravo bio mnogo više od kapi u čistim brzacima glazbe u kojima je svjetlucala Schubertova “Pastrva”. U druženjima poslije koncerta evocirale su se zgode i nezgode, licitiralo se najdražim glazbenim uspomenama s proteklih festivala, ali na samom podiju nastavila se puniti dragocjena glazbena škrinjica sjećanja.
Festival ulazi u povijest
Allegro Gudačkog trija u B-duru otvorio je festival i Schubertijadu,podsjetivši nas da je Hrvatski glazbeni zavod i dalje najugodniji zagrebački dom svakom, a osobito vrhunskom komornom muziciranju. Utoliko je ljepše i važnije što se Zagreb KOM završava u tom našem malom “Musikvereinu” pod čijim je krovom i nastao i utkao se u slavnu povijest HGZ-a.
Zagreb KOM na odlasku nije nas prestao darivati nečuvenim glazbenim čudima kakvo je te prve večeri bila svjetska praizvedba upravo senzacionalne transkripcije Schubertova Četiri impromputa (D. 899) za tri gitare. Pijanističke dragulje tankoćutno je na jezik gitara “preveo” Petrit Çeku i isto ih tako odsvirao s Pedrom Ribeirom Rodriguesom i Tomislavom Vukšićem koji čine Trio Elogio. Usred gromoglasnih ovacija Darko Petrinjak se mogao u publici zadovoljno smješkati jer to je rezultat i njegova pedagoškog rada i sjajne tradicije koju je utemeljio vlastitim transkripcijama i sa svojim, Listešovim i Römerovim Zagrebačkim gitarskim triom.
Osamdesetak glazbenika
Festivalskoj obitelji koja je narasla do osamdesetak vrhunskih umjetnika na samom se kraju pridružio i izraelski violončelist Zvi Plesser.
Uz nevjericu i žaljenje što se nešto tako sjajno prekida, podijelio je sa mnom oduševljenje festivalom i publikom, a u nedjelju navečer i prilikom da muzicira s Radovanom Vlatkovićem, čiji je rog bio zlatna os čudesne simetrije između dva klavira (Ewa Kupiec i Ian Fountain) i dva violončela (Monika Leskovar i Zvi Plesser) u Andanteu i varijacijama u B-duru Roberta Schumanna.
To su samo neka od čuda kojima nas je posljednji put darivalo jato koje će odletjeti u nove svjetove ostavljajući sjajan trag u sjećanju i glazbenoj povijesti Zagreba, koji danas očito nema ni snage ni volje da ovakvu manifestaciju i njezine organizatore pazi i mazi kako se oni u svom plemenitom trudu ne bi premorili, kao što jesu. Posljednje što nam preostaje jest da se večeras, uz veliko hvala, poklonimo svim glazbenicima, a osobito organizatorima Susanni Yoko Henkel i Daliju Despotu.