Žalibože dobrih glumaca u krimiću koji – ovako naizgled, da ne pokušavamo ulaziti u glavu redatelja i tvrditi kakve su njegove stvarne namjere – djeluje kao spoj Tarantinove hiperestetike i socijalnog realizma. Kada oponaša Tarantina, djeluje tek kao visokoestetizirani redatelj spotova ili reklama koji je zadivljen tehničkim efektom da ubojstvo prikaže usporenim metkom koji probija staklo i glavu žrtve, ili kroz dugačke digresijske dijaloge koji nisu ni tri posto zabavni kao kada Jackson i Travolta filozofiraju o Big Macu. “Socijalni realizam” prilično mu je didaktičko podcrtavanje događaja iz krim-miljea Obaminim govorima o oporavku države ili podlaganjem pjesama “When a Man Comes to Town” kada se u poslu za likvidaciju mešetara osumnjičenog da je opljačkao vlastite klijente pojavi Brad Pitt, odnosno “Heroin” VU-a kada si jedan lik ubrizgava, hm, heroin.
Brad Pitt i Ray Liotta još se nekako dobro drže, jer im pripadaju bolje scene filma, kakvih se može naći u općem prikazu okoline, ali Gandolfini nije nimalo nježno ubijen ispraznim monolozima koje mora držati.
Ocjena: 2/5