Gostovanje za pamćenje

Riječki “Otello” pomeo gledatelje u zagrebačkom HNK

Foto: HNK Ivana pl. Zajca
Riječki “Otello” pomeo gledatelje u zagrebačkom HNK
VL
Autor
Denis Derk
30.03.2018.
u 09:31
Redatelj Blažević priredio je iznimno mračnu verziju i tako mračne opere. Veličanstvena Anamarija Knego je Desdemona, srčani meksički tenor Luis Chapa je Otello, a vehementni Giorgio Surian antologijski igra Jaga
Pogledaj originalni članak

Rijetko viđene ovacije i uzvici odobravnja ispratili su gostovanje Opere i Baleta HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke s Verdijevom operom “Otello” u zagrebačkom HNK.

 

Ništa čudno budući da se radi o odličnoj predstavi iza koje kao redatelj i dramaturg stoje riječki intendant Marin Blažević te dirigent Ville Matvejeff. Riječki “Otello” je, nimalo slučajno, dobio i nagradu Hrvatskog glumišta kao najbolja operna predstava u državi, pa je sreća da je brojna zagrebačka publika imala mogućnost vidjeti ovu rijetko promišljenu i disciplinirano izvedenu predstavu koja budućoj europskoj prijestolnici kulture služi na čast.

Iako su najveći pljesak s pravom dobili iznimni pjevači ove zahtjevne opere, i to veličanstvena Anamarija Knego kao eterična Desdemona (briljirala je u Ariji o vrbi), srčani meksički tenor Luis Chapa kao Otello te vehementni bas-bariton Giorgio Surian u antologijskoj izvedbi demonskog Jaga, čestitke idu i redatelju Blaževiću, koji nam je dočarao iznimno mračnu viziju ionako mračne Verdijeve opere koja se naslanja na poznati Shakespearov predložak. Riječ je o “Otellu” u kojem gotovo da i nema klasične scenografije, kostimi su krajnje asketski i tamni (uz iznimku Desdemone i Otella), a zbor dio predstave provodi u prvim redovima partera gotovo pomiješan s publikom, što još dodaje na dramatičnosti ionako dramatičnog libreta.

I kraj opere, kada ženski dio zbora iz partera gleda publiku doslovno oči u oči nekako se konceptualno uklopio u hrvatsku današnjicu u kojoj se svakodnevno čereči konvencija čija je namjena institucionalna zaštita žena od nasilja. Svakako treba spomenuti i Ivanu Srbljan kao Emiliju, Marka Fortunata kao Cassia, Voljena Grpca kao Roderiga, Slavka Sekulića kao Lodovica i Luku Ortara kao Montana, baš kao i zboraše i baletne umjetnike koji su pridonijeli rijetko dojmljivom opernom gostovanju u Zagrebu, kao stvorenom za ove korizmene dane.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

VI
victoria7
13:25 02.04.2018.

2. dio Toliko im je to uspjelo da je euforični D.D. primijetio da je “Riječki Otello pomeo gledatelje u zagrebačkom HNK!” Poštovani g. Derk u naslov vašeg osvrta ste nenamjerno stavili pravu istinu o riječkoj izvedbi Otella. Lažna publika tj. zbor riječkog HNK je prevario Vas a očito i mnoge druge, stvarajući privid oduševljenja stvarne publike ovom siromašnom izvedbom Verdijeve opera. A da je tomu tako mogli smo se svi uvjeriti u jedinom trenutku kad zbora nije bilo u publici, a to je bio kraj drugog čina opera s prazna prva dva reda, jer je zbor izišao. Na kraju tog čina se tu i tamo mogao čuti pokoji slabašni pljesak stvarne publike. Jeste li to notirali poštovani g. Derk? Ako jeste – to Vam je cijela istina o ovoj “genijalnoj” predstavi. A ako niste… e onda… ili imate neke druge motive ili trebate na provjeru sluha i vida. Bila je to jedna siromašna, pretenciozna, pjevački vrlo prosječna izvedba, a glumački poludiletantska s nemotiviranim radnjama, bez iskrenih emocija.

VI
victoria7
13:25 02.04.2018.

1. dio Eto nas na sumraku pameti i lijepog ukusa! Bravo za Denisa Derka! Pisati panegirike za ovakvu predstavu!? Stvarno treba imati mnogo nekih drugih razloga, a nikako umjetničkih, da se zažmiri na oba oka i zatvore uši, ne bi li se mimo stvarnosti ishvalilo nešto što pohvale ne zavrijeđuje. Toliko glumatanja, nemotiviranih radnji, nemaštovitosti "redatelja" kojem je vrhunac režije da mu svi pjevači koji imaju arije ili duete izlaze na proscenij, tamo stanu i otpjevaju svoje, a varijanta 2 za genijalnog redatelja jest da pjevači izlaze iz dubine, pravolinijski i prilikom dolaska pjevaju. Može i prilikom odlaska! Podvarijanta toga jest da to isto rade u liniji reflektora koji omeđuju vodoravno prostor, pa pjevači pjevaju u crti ispred ili iza reflektora. Beskrajno kreativno i maštovito. Svaka čast za redatelja. Nije trebao dobiti samo nagradu za najbolju predstavu Hrvatskog glumišta, trebalo je to i šire nagraditi! Takvu kreativnost i umjetničko nadahnuće! Vrhunac režijske genijalnosti mu je bilo smještanje zbora u prva dva reda partera HNK. Od tamo su oni, kao da koncertno izvode Otella, lijepo otpjevali svoje, a zapravo su bili tamo da naprave privid ili pravu euforiju frenetičnim pljeskanjem i povicima oduševljenja, ne bi li za sobom povukli i stvarnu publiku koja se zatekla na predstavi. I to im je bila najbolja izvedba na predstavi.