Svojevrsni dr. Jekyll i mr. Hyde, ali naš, glazbeni, nimalo povezan sa zvjerstvima koja je činio Hyde u kultnom djelu R. L. Stevensona, bio je riječki liječnik Franjo Kresnik. Danju posvećen liječničkoj praksi, vozio se kočijom od pacijenta do pacijenta liječeći i najsiromašnije kojima svoje usluge nije naplaćivao, a noću bi u svojem laboratoriju na Sušaku pisao teorije o gradnji violina. Postao je prvi koji se po vještini izrade tog instrumenta približio zvuku koji proizvode violine nastale u 17. i 18. st. u obiteljskim radionicama Antonija Stradivarija i Giuseppea Guarnerija del Gesùa pa je u europskim krugovima slovio za najveći autoritet poznavanja cremonske graditeljske tradicije, onog koji je otkrio Stradivarijevu tajnu i nosio nadimak “čovjek koji čita violine”. Naime, kažu da je imao tako istančan sluh da je po zvuku znao prepoznati godinu i graditelja pojedine violine.
Za života Kresnik je izradio 52 violine, dvije viole, dva violončela i instrumente za Holdenov gudački kvartet iz New Yorka. Rijeka mu je darovala ulicu koja nosi njegovo ime, u tamošnjem Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja uređena je spomen-soba s predmetima koji svjedoče o njegovu radu na polju liuterije, a u povodu 150 godina od njegova rođenja, priređuju mu 6. prosinca i izložbu “Violinom iznad granica/Stradivari u Rijeci – Kresnik i Cremona”.
– U sklopu programskoga pravca EPK “Doba moći” naš Muzej se i ovom izložbom bavi granicama. Želimo prikazati Kresnikov život u kontekstu političkih zbivanja u Rijeci u vrijeme u kojem je živio te kroz djelatnost kojom se bavio. Pratimo ga od tzv. riječkog provizorija do 1924. i konačnog povlačenja državne granice na Rječini kada Kresnik nastavlja djelovati kao i prije, i s jedne i s druge njezine strane, pa do kapitulacije Italije 1943. Dakle, on je najbolji primjer kako čovjeka koji se bavi umjetnošću političke granice u tome ne mogu spriječiti – kaže Tamara Mataija, autorica izložbe, pa nastavlja:
– U Muzeju čuvamo 11 Kresnikovih violina od kojih ćemo neke i izložiti, a za trajanja izložbe na njima će se održati i koncert. Vidjet ćemo i njegov znanstveni rad, skice za izradu violina, mjere, istraživanja i zapise. Kako bismo Kresnika doveli u kontekst Cremone, u kojoj je ostavio izniman trag, iz tamošnjeg Muzeja violine dolazi nam osam instrumenata od čega i dvije violine najvećih majstora – Stradivarijeva i Guarnerijeva, obje iz 1734.
Sam Franjo Kresnik rođen je u Beču 1869. Već iduće godine doselio se s roditeljima u Rijeku. S osam godina počinje svirati violinu, vrlo uspješno, ali nikada javno. Po završetku gimnazije upisuje studij medicine, najprije u Beču, a potom u Grazu i Innsbrucku, te 1900. otvara privatnu ordinaciju u Rijeci. Tadašnja glazbena scena Rijeke vrlo je živa, nastupi vrhunskih umjetnika i osobni kontakti s njima razbuktali su u Kresniku žar prema staroj strasti – violini.
– Da bismo dobili cijelu sliku, moramo zamisliti to vrijeme. Bez radija, s brojnim glazbenicima koji kolaju europskom scenom i sviraju uživo jer to je jedini način da se u glazbi može uživati. Kresnik prilazi svakom violinistu, proučava njegovu violinu, uzima njezine mjere, skicira oblik, bilježi vrstu drveta (javor za dno violine, a smreka za zvučnicu), debljinu dna, detalje koji su potrebni da bi se izradio instrument. Najcjenjenije su i tada, kao i danas, cremonske violine iz radionica Stradivari i Guarneri, a koje su u 19. st. već zamrle. Novi način izrade instrumenata kopira njihov fizički izgled, no nije uspio prenijeti akustička svojstva. Stoga mnoge, pa tako i Kresnika, privlači otkriće “tajne” zvuka koju su stari majstori, govorilo se, odnijeli sa sobom u grob – govori Mataija. U takvom okruženju Kresnik će po nekoliko mjeseci godišnje boraviti u Cremoni, na izvoru gradnje. Između 1910. i 1915. njegove su violine već dosegle zavidnu kvalitetu pa violinisti poput Arriga Serata i Bohuslava Lhotskog koncertiraju na njima i hvale ih. Tridesetih i Talijani pokušavaju oživjeti tradiciju izrade gudačkih instrumenata na stari način, a u tom kontekstu jedno od pitanja u registru graditelja violina doista je bilo “vjeruješ li da je Stradivari imao tajnu?”, na što je Kresnik, nakon niza godina istraživanja koja su u njegovu slučaju polučila uspjeh, vrlo jasno odgovorio da – tajne nema.
– Rezultat ovisi o temeljitom poznavanju akustičkih zakonitosti, koje se ne mogu opažati bez dugog iskustva, te o nadarenosti i trudu graditelja. Zbog toga je Kresnik smatrao liuteriju umjetnošću usko vezanom uz znanost i tehniku na koje se svaki graditelj nadovezuje svojim talentom, umijećem i darom – kaže Mataija.
Jedan dio uspjeha kojim se Kresnik približio cremonskim majstorima bio je i u rješavanju problematike laka. Naime, stvorio je lak po cremonskoj recepturi, elastičan, otporan i baršunastog opipa upotrebom kojeg akustički pravilno građene violine “dobivaju znatno na laganom proizvođenju tona i briljantnosti glasa”. Veliko priznanje za svoj rad doživio je u povodu 200. obljetnice smrti Antonija Stradivarija u Cremoni 1937., kada je posjetiteljima izložbe organizirane tim povodom na talijanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku tumačio principe starotalijanske liuterije, dok cremonske novine o njemu pišu kako je pronašao metodu konstrukcije slavnih cremonskih graditelja. Tada u Cremoni s radom počinje i Međunarodna škola za liuteriju, u kojoj je Kresnikov učenik i suradnik Carlo Schiavi prvi instruktor, a Kresnik mu u pismima daje savjete i smjernice za nastavu. Kresnikov pokušaj da sličnu školu osnuje u Rijeci propao je.
– Sve je već bilo odobreno, krajem ožujka 1941. trebali su početi konačni dogovori vezani za otvaranje škole za gradnju gudačkih instrumenata na Sušaku, ali sve je prekinuo rat tijekom kojeg je 1943. Kresnik i preminuo. Podlegao je posljedicama plućne bolesti, a njegova nastojanja ostala su neostvarena – kaže Tamara Mataija.