Hrvatska se intelektualna elita iznova poklonila akademiku Josipu Vaništi na otvorenju njegove izložbe “Rukovet” u Palači HAZU, kojom je u subotu počeo ciklus predstavljanja radova hrvatskih akademika. Uoči otvorenja gospodin Vaništa odgovorio je na naša pitanja vezana za “Rukovet”.
Izlaz iz prazne sobe
Upitali smo akademika je li križni postav izložbe u prizemlju s memoarističkom građom dogovoren s arhitektom Nenadom Fabijanićem da bi sugerirao križni put...
– Ne. To nije naš dogovor. To nije Križni put. Tek dva ukrštena pravca, tračnice na nekom križanju, dvije škole, škola tona Marina Tartaglie, škola otvorene palete Lea Juneka. Sjevernjačka ozbiljnost Račićeva ili sam rafinman u djelu Milana Steinera – kaže Vaništa.
Poznat kao osnivač grupe Gorgona, Vaništa se složio s našom ocjenom da je cijela izložba tempirana gorgonaški u smislu da umjetnina podrazumijeva cjelokupni habitus umjetnika, a ne samo njegovu umjetninu, koja čak može i izostati. Poznata Vaniština suzdržanost u pogledu figurativne likovne naracije ne znači, po nama, utihnuće narativne buke, jer se i u reduciranome “materijalu” čuje priča.
Naslovi radova izrazito vezani za stvarnost osobito upućuju na to. Vaništa na to kaže:
– Giacometti koji je s jednom jabukom na stolu naslikao prazninu, kaže da je na slici najvažniji sadržaj. Ne razumijem dobro njegovu misao, iako me dira. Na krajnje jednostavnom mojem crtežu, možda nije ni to. Vrata. "Izlaz iz prazne sobe" samo je jedna crna pačetvorina koja se pristojno povukla na lijevo, dajući bjelini (praznini) veći dio prostora tzv. slike. Bjelina je na njoj naša prazna soba. A crna pačetvorina vrata su u budućnost... U Kanadu, pustare Australije, u svijet...
Najbolji egzistencijalizam
Pitamo Vaništu je li takav “asketizam koji puno govori” najbolji oblik egzistencijalizma u slikarstvu. One poznate egzistencijalističke tjeskobe koja nikog ne zaobilazi?
– Naravno. Tu je Sartre, njegove prve knjige koje zahvaljujući malim pukotinama na granici koja nas djeli od svijeta pedesetih godina, dolaze u naše siromaštvo. Rouen, Samouk, biblioteka, gostionica i jedna gramofonska ploča koja se vrti bez smisla i sve govori da je čovjek na svijetu samo da umre, da nema svrhovitosti, kako kaže Cioran.