Zoran Ferić objavio je svoj peti roman. VBZ mu je u interlibersko vrijeme, pod uredničkom paskom Drage Glamuzine, tiskao “Putujuće kazalište” koje će svoj put prema čitateljima tražiti u vrijeme koronskih bespuća. Ferić je ovaj put svojim brojnim štovateljima (ali i osporavateljima) odlučio podastrijeti autobiografski obiteljski roman čiji vremenski raspon uglavnom prati događaje unutar piščeve razgranate obitelji u razdoblju od šest desetljeća prošlog stoljeća. “Putujuće kazalište” uglavnom se bavi onim mučnim i zbijenim periodom hrvatske povijesti koji se skutrio iza Prvog svjetskog rata, obuhvatio doista zloćudni Drugi svjetski rat i poraće, a neugodni klimaks doživio početkom Domovinskog rata. Mjesto radnje uglavnom je Zagreb, taj pitoreskni, pospani i (pre)miroljubivi grad koji neki politički kolerici uporno žele pretvoriti u metropolu. Metropolu koju je 20. stoljeće temeljito izoralo i napunilo agresivnim nabojima mržnje i samo naoko pravedničkog gnjeva. Ferić nas sigurnom rukom, uz pomoć rijetkih fotografija i povremene dokumentarističke faktografije vodi zagrebačkim (i banijskim iliti banovinskim) rukavcima svoje nacionalno i vjerski prilično izmiješane obitelji.
U “Putujućem kazalištu” osjeća se vonj krvave Oktobarske revolucije, žandarski jugoslavenski teror koji je bez puno priče dekapitirao miroljubivog Stjepana Radića, trpi se nacistička okupacija s ustaškim krvoločnim predznakom i tolerira komunizam koji je temeljito promiješao i karte i ljudske kosti i vlasnička prava. U Ferićevoj potresnoj obiteljskoj sagi djeca istih roditelja bore se na suprotnim stranama, katolkinje se žene za židove i pravoslavce, golobradi dječaci mobiliziraju se u partizane i tjeraju u Batinsku bitku, a vjera dijeli, umjesto da spaja ljude. Ima tu lijepi broj vjerno opisanih portreta Ferićevih predaka, primjerice portret djeda Ilije Ferića kojega nije zaboravio ni Hrvatski šumarski leksikon, ali i djeda po majci i doktora iz Vinogradske Venijana Berenšteina koji je u Zagreb došao preko Pariza iz majčice Rusije. Njihove se sudbine križaju s mnogim drugim sudbinama po trešnjevačkim romantičnim ruralnim ulicama u kojima se dugo u 20. stoljeće vrcao med, po obroncima Šalate gdje su se gradile kuće s pogledom na katedralu ili po bogataškim ulicama iz središta grada u kojima su susjedi špijunirali jedni druge prestrašeni od ratnih pobjednika koje je povijest definitivno prebrzo smjenjivala s pobjedničkih postolja.
Zoran Ferić u “Putujućem kazalištu” (koje ovdje nije slučajno budući da mu je pradjed Petar Ćirić iz Vršca doista imao putujuće kazalište) uglavnom piše o mrtvim ljudima. One žive izbjegava koliko je to moguće i pristojno, uz iznimku vlastite osobnosti koju je ponudio čitateljima na uvid bez uvijanja i bez, čak i simboličnog, smokvina lista. Naravno, pred nama je ipak fikcija, raskošna i pitka, ali ipak “samo” fikcija. Literarna agramerska freska u kojoj ima puno literarnih izbočina koje će mnoge zažuljati. Ima tu i povremenih ferićevskih ekscentričnosti koje naša uštogljena i stisnuta sredina jako teško podnosi i prema kojima je krajnje netolerantna pa je potpuno jasno da “Putujuće kazalište” neće tako lako dobiti zelenu kartu za lektirni popis.
Ipak, Ferić je i u trenucima kada je surovo iskren prema rijetko raznorodnim precima nevjerojatnih, almodovarskih sudbina, naglašeno nježan i obziran prema njihovim literarnim dvojnicima, što se naročito može osjetiti na stranicama na kojima opisuje oca i majku. Njihov brak doista je bio bergmanovski kompleksan, a Ferić ga s pozicije sina koji teško obuzdava vlastitu mačističku seksualnost i povremenu neugodnu rabijatnost, raščlanjuje nemilosrdno i uporno, ali uvijek s ljubavlju, sjetom pa čak i melankolijom. Itekako svjestan prolaznosti koja je ljude tako bezdušno i bez nekog reda pobacala po mirogojskim grobovima koje više nema tko obilaziti ni kititi. “Putujuće kazalište” roman je o mrtvim dušama koje proza može oživjeti, ali ne može iskupiti od njihovih vlastitih života. Baš kao ni autora ovog brevijarskog, kantilenskog romana.