Satan Panonski sjekao se od krivnje jer je ubio čovjeka

Čujem kako dijete plače, tamo negdje iza zida, zašto plače, što li mu je, tko li njemu nerve kida... dopiralo je iz polumraka kroz težak, ljepljiv zrak, uz distorzirani zvuk, praćen krikovima, izvijanjem tijela. "Ja sam Satan Panonski, po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj", sa scene progovara oznojeni muškarac, pa odlaže mikrofon, prinosi žilet desnoj nadlaktici iz koje u trenu zašiklja mlaz krvi. Oštricu potom spušta niz tijelo, nemilosrdno zasijeca, ranama ispisuje slova, dok drugom rukom razbija pivsku bocu o vlastitu glavu. U publici tajac, oni slabijeg želuca pokrivaju oči, ponetko urliče od zadovoljstva, neka djevojka povraća...

Ove scene zabilježila je kamera pa su svoje mjesto pronašle u dokumentarnom filmu "Satan Panonski" što je ovih dana prikazan na Festivalu dokumentarnog rock filma (DORF) u Rijeci. Riječ je o uratku koji je, 20 godina nakon što je snimljen, prvi put predstavljen hrvatskoj publici, ujedno i jedinom filmu snimljenom za života legendarnog vinkovačkog pankera i performera pravim imenom Ivica Čuljak.

Za temu diplomskog rada odabrao ga je danas ugledni srpski redatelj Milorad Milinković, bilježeći uzbudljivo svjedočanstvo Satanova nastupa u beogradskom SKC-u, kao i gostovanje kod kultnog voditelja Fleke na Radiju B92, a njegova dokumentarna priča završava nikad prikazanim kadrovima iz zatvorske bolnice Popovača, u kojoj je Satan godinama boravio.

Očekivano, riječka publika pohitala je na projekciju. Pokazalo se da ovaj kontroverzni život i ništa manje kontroverzna smrt ni nakon dva desetljeća ne prestaju intrigirati. Ništa manje to nije bio slučaj ni na vrhuncu Satanove popularnosti početkom 90-ih, kada ga je, na koncertu na beogradskoj filmskoj akademiji, prvi put uživo vidio tadašnji mladi apsolvent režije Milinković, privatno i profesionalno zainteresiran za demistifikaciju jedinstvene ličnosti umjetnika koji se samoranjava na sceni. Kada mu je predložio suradnju, Satan je prihvatio bez oklijevanja.

– Ako se izuzme završni čin u Popovači koji je sniman koji dan poslije, cijeli je materijal nastao u jednoj jedinoj noći. Najviše me se dojmilo kada je, nakon nastupa u SKC-u, Satan otišao u odurno prljavi WC gdje si je ispred ogledala počeo prematati glavu zavojima i pritom izgledao kao glumac koji nakon predstave, u puno glamuroznijem okruženju, sa sebe skida šminku – ispričao nam je beogradski redatelj, poslije proslavljen hitovima poput "Čitulja za Eskobara". – Mislim da sam za kratko vrijeme uspio "skenirati" tu kompleksnu ličnost, pa iako ja to svojim gledateljima ne sugeriram, vjerujem da se Satan samoranjavao zbog osjećaja krivnje, grižnje savjesti što je ubio čovjeka, zbog čega mu je zakon i odrezao 12 godina u zatvorskoj bolnici Popovača.

Anđeo i vrag

To je jedino poglavlje iz Ivičina života o kojem danas nerado govori njegov brat Vlado, jedan od trojice braće Čuljak.

– Nismo mi bili braća, nego nadbraća, jedna duša u tri tijela. Između nas nikad nije bilo ni najmanje razmirice – priča Vlado, vlasnik salona automobila iz Cerića. O bliskosti između braće svjedoči još jedna priča, ona o nadimku po kojem su Ivicu poznavali bliski prijatelji: Kečer II. Naime, nadimak Kečer najprije je zaradio Vlado zbog svoje robusne tjelesne građe koju zahvaljuje dugogodišnjim treninzima džuda, a mlađem bratu koji je uvijek bio negdje u njegovoj blizini nadimku je dodana "dvojka".

Vlado Čuljak potom priča o idiličnom djetinjstvu u slavonskoj ravnici, iznadprosječnoj inteligenciji svog brata, odličnog učenika koji je školu u drugom razredu napustio s mišlju da gimnazija nije za njega jer ju je "prerastao", uključujući i profesore kojima je uspješno parirao.

– Sada ću prvi put ispričati jednu istinitu priču. Ivica se tijekom cijelog školovanja najviše družio s našim susjedom Đukom, bili su dva najbolja učenika u razredu. Pa, ipak, "Mali Đuka" danas je pomoćni biskup đakovačko-osječki dr. Đuro Hranić, postao je Anđeo Panonski, a moj brat odabrao je drugi put i postao Satan Panonski – otkriva brat Vlado. Ime je dobio, legenda kaže, kada su se seoske babe zgrožene njegovim izgledom za njim derale "goni se, vraže Panonije". Brat Vlado protivio se Ivičinu samoranjavanju, ali nije bilo načina da ga od toga odgovori, pa mu je često, s ironijom, savjetovao da "uzme i sjekiru", u nadi da će brat učiniti suprotno, ali Ivica je čvrsto zacrtao svoj put, tako različit od drugih.

– Bio je jedini na svijetu koji na sceni izvodi takav body art, cijela Europa zna za njega. Sjećam se, jednom mu je na rođendan došlo 2000 pankera iz cijele regije, pa i iz Irske i Engleske. Tati nije bilo drago, ali vidio je da nema druge pa je usmjerio kolone prema kukuruzištu. Ljudi su voljeli Ivicu jer je bio pošten dečko: prijatelju bi dao zadnju koricu kruha, a on bi ostao gladan – priča Vlado Čuljak, dodajući da je imao nekoliko djevojaka koje je doveo kući i prema kojima je bio iznimno pažljiv.

No, na sceni se pretvarao u nešto sasvim drugo, o čemu svjedoči i Goran Bare. Frontmen "Majki" i četiri godine stariji Ivica Čuljak bili su prijatelji s vinkovačkih ulica, odmalena odrastajući u istoj ekipi.

– Satan je doslovno bio sotona za sve ljude, sve ono što ljude zgraža, on je uživao u tome da šokira. Od njega nikad niste mogli očekivati ništa normalno, bio je ono što obiteljski ljudi ne podnose, njihova noćna mora. Volio je ljude, ali ne i ljudsko licemjerje – priča Bare, priznajući da je Satan imao velik utjecaj na njega, o svom uzoru govoreći s puno biranih riječi. Potom otkriva da se njegov pokojni prijatelj bavio i slikarstvom i kiparstvom.

– Svakim je svojim potezom, pjesmom, slikom ili skulpturom šokirao, šok je bio njegov način života. Iako sam si i ja znao razbiti flašu na glavi, po tijelu se nikada nisam rezao. Ljudi su od tih prizora padali u nesvijest, ali on, kako mi je govorio, pritom nije osjećao ni najmanju bol. Živio je do daske, kao da mu je svaki dan posljednji, ali mislim da je u dubini duše bio jako nesretan čovjek – priča frontmen Majki, aludirajući na događaje koji će uslijediti i iz temelja odrediti Satanov put. Goranu Bari tada je bilo 16 godina, ali do detalja se sjeća te 1981. i koncerta na kojem se Satan "jako isjekao i bio goropadan prema publici".

– Iste je noći nešto kasnije u kafanskoj tučnjavi nekog čovjeka probo nožem 15 puta i tako ga ubio – prisjeća se Bare događaja koji su prethodili Satanovu zatvaranju iza zidova Popovače.

Kozmička pravda

Njegovi bližnji slažu se u svim bitnim činjenicama: da je do tragedije došlo zato što je Ivica branio svoga brata i da mu zbog toga u "ludari" nije bilo mjesto, ali da je Ivica "inzistirao na svojoj ludosti" jer je ocijenio da će mu tamo biti bolje nego u zatvoru. I bio je u pravu. Upravo u vrijeme boravka u toj instituciji snimio je svoja jedina dva albuma, "Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj" i "Nuklearne olimpijske igre", te napisao danas kultnu zbirku poezije "Mentalni ranjenik".

– Satan je jedini u Popovači na raspolaganju imao radnu sobu, prostor gdje je mogao pisati i slikati, jedini je izlazio na vikende i održavao koncerte. Imao je podršku glavne sestre koju je briljantno izmanipulirao – otkriva beogradski redatelj Milorad Milinković. 

Odležavši osam godina u zatvorskoj bolnici, Ivica Čuljak poginuo je u 32. godini života u odori hrvatskog vojnika koji se, kažu, pokazao hrabrim na svim slavonskim ratištima. Kao i o životu, i o njegovoj smrti u siječnju 1992. poslije su se ispredale brojne bizarne priče, no brat Vlado vjeruje da je posrijedi nesretan slučaj, potvrđujući priču koju nam je ispričao i Goran Bare: o smrti od vlastite ruke na vinkovačkim ulicama. Vraćajući se kući naoružan kalašnjikovim, jednim slučajnim trzajem ispalio je metak u samoga sebe. Čahura, kaže legenda, nikad nije pronađena.

Pošten do srži, možda bi danas i sam prihvatio kako mu je, oko za oko, presudila kozmička pravda koju je, nemilosrdno se ranjavajući, i sam za života prizivao.