Bodrožić Simić: 'Seksualnost je gurnuta u podzemlje, kriminalizirana je i poistovjećena s nečim prljavim'

Književnica Ivana Simić Bodrožić, autorica hita "Hotel Zagorje", u izdanju VBZ-a objavila je zbirku kratkih priča "100% pamuk". Tako je nakon zbirki pjesama, kolumni i romana na red došla i zbirka priča zbog kojih je vukovarska autorica i nagrađivana.

Knjigu kratkih priča počeli ste iznimno erotičnom pričom "100% pamuk". Zašto ste po njoj nazvali i cijelu zbirku?

- Zato što je ta sintagma, koju često možemo vidjeti na etiketama donjeg rublja, vrlo sugestivna i u poimanju ženskog kao nečeg čistog, mekanog, onog što treba ostati skriveno i netaknuto. Sve je skupa stereotip u koji se pokušava ukalupiti žene dugi niz stoljeća, stereotip koji je donio puno toga lošeg. Na neki način sve se priče bave time. Također, u zapadnom svijetu seksualnost, pa posredno i erotičnost, gurnuta je u podzemlje i grijeh, kriminalizirana te poistovjećena s nečim niskim i prljavim. Kod junakinje u ovoj priči njezino se najintimnije i najranjivije mjesto otkrivanjem pretvara u ono najsnažnije.

U knjizi je i priča "Nema mjesta" za koju ste prije tri godine dobili drugu nagradu Večernjakova natječaja. Što vas je ponukalo na pisanje priče o abortusu?

- Promišljanje o donošenju teških odluka s kojima se svi iz ovih ili onih razloga susrećemo u životu i, dok sami ne stojimo pred njima, vrlo je lako zauzeti stav i presuditi. Moja priča pokušava dati različite perspektive i izbjeći "moralni" stav koji je najčešće uvjetovan okolnostima i podložan promjeni u trenutku kad treba postati primjenjiv na nas. Ponukali su me i sve glasniji, retrogradni stavovi u društvu koji žele ograničiti slobodu žene da odlučuje o sebi i svom tijelu, gdje se najgore nasilje na ženama, silovanje, naziva, kako je nedavno rekao popularni studentski kapelan don Stojić, marginalnim slučajevima.

Jednu ste priču posvetili i rodnom Vukovaru i onima koji još nisu našli tijela svojih bližnjih. I sami ste doživjeli takvu sudbinu. Gdje vidite izlaz za te ljude?

- Nema izlaza dok se god ne sazna istina. Iako ta priča govori o tome kako se osobne tragedije koje su ljudi doživjeli u ratu pretvaraju u velike, nacionalne priče. Kad nacionalni zanos utihne i postane nepopularan, ljudi i dalje ostaju osakaćeni za cijeli život, kao te dvije žene koje traže kosti. Dokle god bude prevladava retorika da je netko dao ili poklonio život domovini, a ne da je taj život oduzet i da netko za to treba odgovarati, dokle god se političke elite ne budu iskreno suočile s prošlošću pod uvjetom da im padne popularnost, izlaza nema. Ali zato ima još 1663 nestale osobe.

Glavni likovi vaših priča su žene, uglavnom okružene djecom i brigom o djeci. A kamo su nestali muškarci?

- Na prvi pogled čini se da ih nema budući da nisu zastupljeni kao likovi. Međutim, na dubljoj razini svake priče, postaje jasno da su za većinu situacija u kojoj su se junakinje našle dobrim djelom odgovorni muškarci, točnije svijet oblikovan prema njihovim potrebama. Dakle, ove su priče negativ muškog, patrijarhalnog svijeta koji nas okružuje, posebno u današnjem društvu kad u sekularnoj državi Crkva odlučuje o intimnim pitanjima u životima pojedinaca.

Kako napreduje rad na scenariju filma temeljenog na "Hotelu Zagorje" koji pripremate s Jasmilom Žbanić?

- Scenarij ima posve drugačiji put nego roman, i dalje radimo na njemu, a kroz rad u fazama kristalizira se bit priče koju želimo ispričati na filmski način. Čini mi se da s vremenskim odmakom u prvi plan dolaze dijelovi priče koji imaju univerzalnu vrijednost. Neizostavan je i rad te sugestije svih onih koji sudjeluju u projektu uz nas dvije. Završit će se u trenutku kad se okolnosti poklope.

Vi ste svojedobno imali obračun s predsjednikom Josipovićem, Jasmila s premijerom Milanovićem. Znači li to da ste sličnih karaktera?

- Ne znam bih li to nazvala obračunom, ali sve ono što je uslijedilo nakon mog, dijelom i autoironičnog teksta, pokazalo je jasno u kakvom društvu živimo. Dosljednost u poimanju svijeta i stavova, iskrenost i nekalkuliranje kako bi se pripadalo određenom taboru, vrlo se brzo kod nas pretvori u kontroverznost. Rekla bih da se to dogodilo i Jasmili i meni, prema tome mislim da naše eventualne karakterne sličnosti više govore o društvu u kojem djelujemo.