Senkin Kokot

Koronavirus, pandemija i potres u Zagrebu su nas, tebe, tvoju mamu i mene, nagnali ovamo, na kraj svijeta, kako ja često kažem, da se sklonimo dok nevolje ne minu, ako minu!? Budući da si prvi put ovdje, objasnit ću ti ukratko i „na preskoke“, zašto je to ovdje sada tako kako vidiš da jest.

Ovu je kuću i do sada turistička agencija oglašavala kao boravak u osami, daleko od prometnica, u zelenilu i tišini, gdje se čuju samo prirodni zvukovi: zuj pčela i bumbara, čagalja i ćuka noću. Već je proljeće, uskoro će sve procvjetati, bujno kao ovaj ružmarin, kao mirta koja se tek otvara, također žutim cvjetovima, kao lovori, vidiš, i oni resaju bogatim žutilom... Lovorike su izrasle do petnaest i više metara visine, to su već golema stabla koja nam zaklanjaju pogled na jugoistok, na more tamo u dubini kraškoga polja, na Jadran pred ulazom u Boku, jest, iza Prevlake, i to sam ti već spominjao. Tamo gore s gumna i s tarace pred gustijernom, s te arhitektonski genijalne zamisli i ostvarenja mojega pradjeda, o kojoj već postoji jedan doktorat, jest, mojega nekadašnjega gimnazijskog kolege, i to već znaš, pogled nadilazi lovorovu šumu i more se vidi, ali ne i kada je jugo, jer je tada sve sivo, i nebo i more, pa se crta pučine ne može razaznati.

Do istočnog zida kuće, pročeljem okrenute jugu, posve do te lijepe i kultivirane fasade, Senkin je vrt, koji je nekada njezin otac Ivo obrađivao; tu gdje je sada visoka travurina i drača rastao je krumpir, na gornjem dolcu grašak, koji ovdje zovu bîž, a na donjemu božanje, vrsta krupnoga boba čije se mahune u svibnju kuhaju i jedu skupa s mladim plodovima u njima, još nježnim i mekanim; ovdašnji specijalitet, lešo s maslinovim uljen i česnom. Ne, ma kakvi! Možda dođu iz uvoza u neku od samoposluga, ali sumnjam jer mlade božanje su ukusne i zdrava hrana ako se kuhaju i jedu onog dana kada se uberu. Ni jedan vrt, nigdje u selu, nije obrađen. Možda bi se kod koga i našlo, čak i pred Božić, mladoga krumpira, biža ili božanja, ali taj to radi samo za sebe, kakav dolčić uz kuću. Tako i tvoja mama tu gore uz ognjište na onomu malenom dolčiću uzgaja maline, ako dođemo ovamo već u proljeće, ali i ona samo za nas, nema za prodaju, a i komu bi ih imala prodati!?

Jest, pred Božić, dobro sam rekao, jer ovdje u nas mlado povrće uspijeva dva puta godišnje: nakon prve jesenje kiše, ako je zemlja već ljeti pripremljena, krajem rujna ili početkom desetog, posadi se krumpir i o Božiću imamo pečenje s mladim krumpirom. Da, da! Dvaput godišnje! Pogotovo sada, kada više ne treba čekati kišu, kada se može navodnjavati, istina samo vodom iz vodovoda, nema sustava izvan toga. Ma pusti Izrael i njihove ne dvije, nego i tri žetve godišnje; koja i čija pamet vlada tamo, a koja i čija ovdje u nas, pustimo to!

Ha, ranije, kažeš! Ranije, dok je selo živjelo, a ne životarilo i nestajalo kao danas, nije bilo ni struje ni dubinskih hladnjaka, ali je svakoga krajtjedna, subotom i nedjeljom, bilo svježe janjetine, ovčetine ili kozletine, teletine rijetko jer se tu uzgajala danas u drugačijemu kontekstu famozna „stoka sitnog zuba“: ovce i koze. Svake subote drugi bi kućedomaćin žrtvovao janje ili kozle, a meso razdijelio po selu. Sljedeće subote drugi: koliko je drugima dao, toliko bi od njih s vremenom i primio, i tako redom, bili su organizirani, da. Ma nema danas u selu nikakve stoke, ni jednoga grla, ni ovce ni koze, nema tko, a nema ni komu. Stoga nema ni lastavica, ni vrabaca, ni grmuša, ni kosova ... Prema popisima stanovništva, tada je u ovomu zaselku živjelo 137 ljudi, a trenutačno ih ima devet, bez nas. Neke su kuće prazne ili povremeno netko dođe, ali ubrzo i ode. Neki su zaselci posve napušteni, kuće se urušavaju, građevni kamen raznosi...

Imaš pravo! Kada postoji takozvana infrastruktura, cesta-voda-struja-internet, možda se tu stanu naseljavati neki drugi ljudi, kao preci nam nekada, barbari, nakon pada Rimskog Carstva. Premda će puno Save proteći do tada. Kada i nas ne bude, pokazao sam ti gdje ćeš nas moći naći; ispod kamene ploče s epitafima uz crkvicu Svetoga Križa, gdje nas je najbrojnije, a kada moji sinovi ovo naslijede, svoju djedovinu, tko zna što će biti... U svakom slučaju, ništa me više neće boljeti, ni u tijelu ni u duši. Senka je tek nešto starija od njih, pretpostaviti mi je da će i oni moći čuti kukurijekanje njezina kokota.

Prešla pedesetu i ne kani se, kaže, udavati. Sve te godine ostala je s roditeljima i pomagala im, a kad su pomrli, morala se negdje zaposliti; kao pomoćna kuharica radi sezonski. Tu boravi kad može jer je i u Gradu naslijedila od oca stan koji je uspio nabaviti novcem od najtežega posla na svijetu: proizvodnje kreča još na antički način. Bio je posljednji klačinar na svijetu. Ode Senka u Grad, ali sela se ne može odreći, iako je više selo u njoj nego ona u selu. Od domaćih životinja sačuvala je samo mačku i kokota. I jednu kokoš, da kokot ima razloga živjeti, a njoj da snese pokoje jaje. Senka im je hranilicom osigurala vodu i hranu tako da, zaštićeni u ograđenu kokošinjcu, mogu danima biti bez nje.

Konavljani od starine svoja imanja i kuće na njima zovu domovina. „Jedan je od braće pošo u grad, a drugi osto na domovini!“ Ima i anegdota o nekom ratobornom kokotu kojemu su zaprijetili da će ga „iśćerat s domovine čak u Albaniju, ako nastavi tući sve oko sebe!“ „A ima li tamo kokoši?“ „Ima!“ Ima li hrane i vode?“ „Ima!“ „Ima li zemlje za čeprljat?“ „Ima i zemlje!“ „Onda mi je svejedno čeprljao tamo ili vođe!“, uzvrati im svadljivi kokot. On me pak podsjeća na onoga baskijskog romanopisca Patriae kojemu je dovoljno, kako sam reče, da u tuđoj domovini ima prozor kroz koji vidi svijet i zaslon računala na kojemu „čeprlja“, nikakva domovina mu ne treba.

Senkin Kokot, jer to mu je i ime, gleda svijet kroz rešetke kapunijere na svojoj domovini i pjeva. Svako jutro, već u zoru, pa i kad nema koga buditi. Osim svoju kokoš. Ja, za vrijeme jutarnje terapije hodanjem, da još koji dan poživim pusti, pusti tješenje odvest ću te da ti ga pokažem, čujem ga i radujem se njegovu pjevanju. U selu u kojemu kokot pjeva sigurno još netko živi.

Sve će sadašnje nedaće proći: i koronavirus i posljedice potresa. Međutim, posljedice kolektivizacije po staljinističkom uzorku, proglašavanje seljakā „sitnosopstvenicima“, dakle buržujima kojima se oduzima zemlja i onemogućuje „privatna proizvodnja“, a nudi komunistička zaštita i život u gradu, samo ako zauvijek napuste selo i postanu proleteri, trajne su. Iako je i to ubrzo propalo, „proleteri svih zemalja, ujedinite se“, pisalo je na naslovnicama dnevnih novina u Hrvatskoj do pred sam Domovinski rat. To je prouzročilo da umjesto skladnih parcela vinograda i žitnih polja iz mojega djetinjstva, pogledamo li dolje prema polju, vidimo visoku šikaru i gusti neprohod. Od već obrađene podatne i plodne crljenice koja je hranila i dunde i gospare, a u Italiju se iz Cavtata brodovima izvozilo vino, „svijetla budućnost“ koju su nam obećavali i u koju su nas vodili, upravo je to što vidiš: polja kojih više nema i prazne kuće. I Senkin Kokot, do kada još, ne znam.

O AUTORU