U zraku virus, u zemlji potres, u duši mir
Već treći tjedan sam kod kuće. Ne zato jer moram, već zato jer mogu i jer sam osjetio da je tako najbolje. Povremeni rad od kuće odavno mi je sastavni dio života. Navikao sam se na to. Možda zato sada mogu pomagati drugima u navikavanju. Stan nam je ove dane postao i ured i učionica i teretana i šetalište i odmorište i centar za socijalnu skrb.
Očekujemo objavu potpune karantene pa ćemo morati svi biti doma. Corona virus ipak nije samo neka "patka" koja je nakratko punila naslovnice novina poput onih drugih epidemija kojih se sjećamo od prošlih godina. Ljudi u svijetu umiru, naveliko.
Obitelj smo s dvoje djece, koja više nisu djeca, ali se ponekad ponašaju kao djeca. Kao i svi kupili smo krizne zalihe hrane, premda je hrana najmanje što nedostaje današnjem čovjeku. Dijete sam sa sela i u genima mi još kolaju one skromne pradjedovske navike koje znaju živjeti i preživjeti s malo, jako malo. Slana srdela i malo ulja su mi dovoljni.
Koristim ovaj višak slobodna vremena i manjak posla kako bih dovršio pisanje davno započete knjige. U njoj opisujem najtragičniji događaj u povijesti mog otočkog mjesta. Te kobne 1943. godine u siječnju mjesecu, dakle zimi, talijanski fašisti gotovo su ga potpuno zapalili. Ostalo je samo nekoliko kuća, među kojima i moja obiteljska. U nju se doselila sva naša šira rodbina kako bi imali krov nad glavom. Siguran sam da nisu imali svatko svoj tanjur, ili žlicu i vilicu, a o količini i kvaliteti hrane da i ne govorimo. Suha smokva, rogač ili bajam bili su glavni izvori kalorija, ako ih je bilo.
Dok ovo pišem promatram moju djecu koja više nisu djeca, kako učestalo hodočaste u frižider. Pun je naravno. Gledaju u njegovu puninu i ne znaju što bi. Ne mogu se odlučiti.
Ne gledam televiziju, ali listam vijesti na svom pametnom
telefonu. U Zagrebu je policija jučer megafonima obavještavala stanovništvo da stoji u kućama. Jutros je jak potres istjerao stanovništvo na ulice. Kao da se netko poigrava s nama.
Pratim slike i snimke koje su uzemirujuće. Evakuiraju se djeca iz oštećene bolnice. Zovem prijatelje i poznanike u našem glavnom gradu. Svi su dobro, ali vidno uzrujani i uplašeni. Kako i ne bi.
Sjedam za laptop s namjerom nastavka pisanja o nevoljama mog naroda iz Drugog svjetskog rata.
A onda se sjetim srušenih zgrada i ljudi u podrumima. Sjetim se Vukovara. Zamišljam neku obitelj s djecom u mraku i neizvjesnosti. Naviru mi one slike sravnjenih kuća i razoranih zatrpanih ulica koje su neprepoznatljive.
Ni struje, ni vode, ni hrane, ni ničega.
U misli mi dođu naši branitelji. Oni su patili od nestašice svega: od nestašice municije do nestašice naše zahvalnosti.
Mi danas nismo u ratu, ali ovo je jedna velika bitka, borba za život. Možda nam upravo ta prijašnja tragična iskustva pomažu. Sigurno nam mogu pomoći, osjećam to dok uzimam nekoliko sjemenki bajama i zadovoljavam svoju glad. Možda smo svi zajedno nekako poletjeli i zaboravili hodati, a sada nas je netko prisilio da pužemo. I ne pitam se tko je taj netko, jer to nije ni važno. Važno je čitamo li mi poruke i razumijemo li ih.
Zovem poslovne kolege u Italiji. Naravno, svi smo zabrinuti za životnu egzistenciju, ali podsvjesno razmišljamo i o budućnosti. Što nakon Corona virusa? I kada će napokon biti to nakon?
Zovem i svoju majku. Ona je nedavno imala moždani udar. Sada je invalid. Uzrujavaju je vijesti i jako se brine za nas. A ja se jako brinem za nju, ali i za mog oca. Brinem se jer su upravo oni najosjetljivija skupina koju Corona virus može najviše ozlijediti i usmrtiti.
Čini mi se da svi brinemo zbog nečega i zbog nekoga.
Ipak, nekako osjećam mir. Mir u duši.
Negdje duboko u meni nešto mi govori da sve mora biti onako kako jest. I da se ne trebamo truditi promijeniti to što jest, već nas, sebe. Mi se trebamo prilagoditi ovim situacijama. Zgrade će se popraviti, mi ćemo postati imuni na virus, a moja majka će prohodati. Vjerujem u to.
Očekujem Veliki četvrtak i procesiju Za križen, ove godine na poseban način. Petstoljetnu tradiciju ni nacisti 1944. godine svojom zabranom nisu uspjeli prekinuti, a ni epidemija velikih boginja 1972. Od svog djetinjstva samo sam jednom zbog bolesti te noći ostao kući.
Vjerujem da će križevi ipak obići naša mjesta, makar sami sa svojim križonošama i da će nam svojim blagoslovom svima donijeti tako željeno i potrebno zdravlje.
A mi ćemo kući moliti. Moliti za sebe, za naše očeve i majke, djedove i bake, za prijatelje i za čitav svijet.
Moliti za zdravlje. Moliti za mir.
