Nema puno rock-grupa važnih poput Sex Pistolsa, a još ih je manje koje su svoj značaj ostvarile u toliko krakom razdoblju rada i s količinski toliko malo (dobre) glazbe koju su ostavili iza sebe. No svejedno, kad spomenete ime Sex Pistols, vjerojatnost je da i danas svi oko vas znaju o kome se radi. Konfuzno kako su je završili, Sex Pistolsi su i počeli karijeru 6. studenog 1975. svojim prvim koncertom (kao predgrupa) na londonskoj umjetničkoj školi Saint Martin. Bio je to tek prvi nastup na kojem su izveli pet obrada tuđih pjesama, a i ime grupe The Strand neposredno prije toga promijenjeno je u slavnu verziju, kao izbor menadžera i glavnog “propagandista” grupe Malcolma McLarena.
Povratkom iz SAD-a, u kojem je radio s grupom New York Dolls, McLaren je i u Velikoj Britaniji pokušavao s rock-glazbom te su neposredno prije ovog nastupa u postavu ušli basist Glen Matlock i pjevač John Lydon, poznatiji pod pseudonimom Johnny Rotten, i pridružili se gitaristu Steveu Jonesu i bubnjaru Paulu Cooku. Kao zanimljivost može se navesti da je basist grupe Bazooka Joe, prije koje su tada nastupili Sex Pistolsi, nakon njihova skorog i gromoglasnog uspjeha promijenio ime u Adam Ant. Taj uspjeh Sex Pistolsa stigao je 1976. i uveo punk-rock na velika vrata u masovne medije. Prvi važniji nastup Sex Pistolsi imali su kao predgrupa pub-rock bendu Eddie and the Hot Rods u londonskom klubu Marquee u veljači 1976., nakon čega se pojavila i prva recenzija u magazinu New Musical Express.
I McLarenov londonski butik Sex na King’s Roadu, koji je vodio s dizajnericom Vivienne Westwood, bio je ključno mjesto nove scene u kojem su se okupljali i oblačili i publika i novi protagonisti punk-rocka. Ključan je bio i McLarenov prijatelj Bernard Rhodes, koji je s njim nadzirao početke Sex Pistolsa, a nešto kasnije postao menadžer nove grupe The Clash, koja je na početku često svirala kao predgrupa Pistolsa pa su njihovo kasnije medijsko suprotstavljanje poslovno modelirali prema uspješnom predlošku namještenog “sukoba” Beatlesa i Rolling Stonesa iz prethodne dekade. No i jedni i drugi priznat će da im je najvažniji bio prvi nastup američkih Ramonesa u Londonu.
Kad bi trebalo izabrati najefektnije pogonsko gorivo američkog i britanskog novog vala, izbor bi neizostavno pao na Ramonese: ne samo na američkom kontinentu, gdje su 1975. bili gurani u drugi plan kao nekomercijalno ime, već i u Britaniji, u kojoj je upravo njihov prvi londonski nastup dodatno utjecao na karijere The Clasha i Sex Pistolsa, čiji su se članovi nalazili među publikom u klubu Dingwalls u londonskom Camdenu. Tek tada je dotadašnji engleski pub-rock dobio obrise punk-rocka.
Sve to bitno je odredilo ponašanje, svirku i retoriku otočkih punkera u nadolazećem ratu s rock-dinosaurima na izdisaju inspiracije. Britanski punk sedamdesetih bio je posljednja velika rock-revolucija, sa Sex Pistolsima i The Clashom kao najistaknutijim borcima. Prvi singl “Anarchy in the U.K.” krajem 1976. odjeknuo je kao veliki prasak ili eksplozija čiji se odjeci čuju i danas, a pogotovo onaj pjesme “God Save the Queen” iduće godine, koja je, kao i singlovi “Pretty Vacant” i “Holidays in the Sun”, iz temelja izmijenila sliku tadašnje britanske rock-scene. Iako su prvi zapaženiji koncerti održani 1976., tek je iduća godina prijelomna “1977”. U samo pola godine Sex Pistolsi potpisali su ugovore s tri diskografske kuće, EMI, A&M i Virgin, te izazvali do tada nepojmljive skandale, da bi im Virgin Records objavio nastupni, i jedini studijski album “Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols” 28. listopada 1977.
Rane snimke Pistolsa svjedoče da se s takvim žarom sustavu kasnije nije usprotivio nitko od nadolazećih, medijski bjesomučno reklamiranih buntovnika. Singlom “God Save The Queen” u vrijeme srebrnog jubileja britanske kraljice 1977. šokirali su britansku javnost i za sva vremena uvrstili se na popis nedostižnih medijskih diverzija i rock-provokacija. Punk-himna “God Save The Queen”, sa stihovima o fašističkom režimu i kraljici koja nije ljudsko biće, jednako je eksplicitno kao i “Anarchy In The UK” opisala društvenu situaciju, tj. polarizaciju u Britaniji, podjele na “nas” i “njih” te nabrojio grijehe sustava.
Tempirana je upravo na srebrni jubilej kraljice pa je i naslov od ranijeg “No Future” promijenjen da naslovom britanske himne pogodi još jače u metu. Ubrzo nakon ritualnog potpisivanja ugovora Sex Pistolsa s diskografskim kućama pred Buckinghamskom palačom i plovidbe po Temzi ispred britanskog parlamenta uslijedilo je njihovo raskidanje zbog straha diskografa od negativne reklame koju su potencirali iznervirani konzervativni patrioti, koji su te 1977. čak i šakama po Londonu udarali po članovima Pistolsa. Johnny Rotten tvrdio je da su ga napali i noževima vičući: “Gade, mi volimo svoju kraljicu”, da bi kao John Lydon četrdesetak godina kasnije priznao: “Nisam nikada rekao da je nisam volio, ali nisam volio instituciju.”
Debitantski album Pistolsa “Never Mind The Bollocks” – prije kojega je Glena Matlocka zamijenio notorni Sid Vicious, ali nije svirao na albumu jer nije znao pa je sve dionice bas-gitare osim pjesme “Bodies” snimio gitarist Steve Jones – još uvijek zvuči kao bombonijera s dinamitom i nedostižan soundtrack za pobunu, s kojega su šrapneli u obliku izvrsnih singleova frcali svuda naokolo. Uvijek sam više volio The Clash, jer su kao pripadnici glazbenika “svijesti i savjesti” bili tu da ostanu, ali nemoguće je odreći da su Pistolsi potpalili vatru, lomaču, i ubrzano izgorjeli skupa s njom. Baš onako kako je Johnnyja Rottena u pjesmi “Hey Hey, My My” 1979. opisao Neil Young; “the king is gone but he’s not forgotten”.
Velika gužva u maloj četvrti britanskog rocka s njima je dobila vrašku uzbudljivost i što je bilo očekivanije nego da se raspadnu nakon samo dvije i pol godine provokacija. Rotten je varijacijom izgleda Bowiejeva Ziggyja Stardusta i pobunjeničke strategije The Who i Stonesa iz sredine šezdesetih s Pistolsima napravio model koji i danas pali kad treba “potpaliti” neki novi val ili pobunjeničku priču.
Sex Pistolsi doslovno su se raspali u veljači 1978. na početku američke turneje nakon koje je preostala trojka – osim Johnnyja Rottena, koji je otišao iz benda i počeo sudske sporove s McLarenom – snimila pjesme za singl “No One Is Innocent” s poznatim britanskim pljačkašem Ronniejem Biggsom i Sinatrinu “My Way”, koju je otpjevao Sid Vicious i snimio efektan videospot. Vicious je umro od predoziranja heroinom početkom 1979.; bio je na uvjetnoj slobodi nakon optužbi za ubojstvo djevojke Nancy Spudgen u newyorškom hotelu Chelsea u listopadu 1978., ali ponovno je završio u newyorškom zatvoru i na odvikavanju na dva mjeseca, jer je prethodno razbio pivsku bocu na licu brata pjevačice Patti Smith.