Silmara

Kako se zovete, upita me u pauzi između dvaju pjevanja, unijevši mi se u lice više no što bilo bi očekivati od pristojne pohađateljice nedjeljne mise koju srećem prvi put. Tako blizu mi se unije da osjetih njen dah i slatkasti miris iz ustiju.

São Camilo de Lellis bila je prva katolička crkva u koju uđoh, po dolasku na službu u Braziliju. Ranih sam tjedana posjećivao bližu mi protestantsku crkvu Igreja de Cristo u SQS 105 u kojoj je nedjeljna večernja misa trajala satima, a pjevanje me potapalo valovljem loših izvedbi. Što držalo me neko vrijeme u ovoj crkvi bila je prvotna opčinjenost portugalskim jezikom i kontekstualno razumijevanje značenja. Riječ koju sveiznova slušah i primah bila je veradade – istina; imao sam dojam da je svaka od pastora ili mnoštva izgovorena rečenica doslovce obilježena imenicom čija je učestalost slala mi tajnu poruku koju sam imao primiti i pounutriti na svoj način. Danas, nakon nekoliko godina Brazila, kada su moju glavu napučile i mnoge druge portugalske riječi, poput pessoa – osoba, mentira – laž, da ne nabrajam dalje, nisam više siguran u poslanje prvotnoga jezičnoga otkrića, kao ni u shvaćanje vlastite samobitnosti u Novome svijetu.

Sveti Kamilo bio je smješten preko puta nordestinskog restorana Carpe diem. Posjetivši potonji za objed, o podnevu jedne nedjelje, otkrih susjednu crkvu tragom osluškivanja misnog slavlja. Glasni me pjev i doveo do Silmare. Dok sam ulazio u crkvu, misa je bila u punom zamahu, pričešće puka završavalo, ali je zato pjevanje bilo na vrhuncu i skladbe se smjenjivahu jedna za drugom; neke melodijski prepoznah te uskačući s hrvatskim poznatim mi tekstovima pratio sam ih na vlastitu radost, ali i na radost moje susjede koja upućivala mi je poglede divljenja i gurala mi pjesmaricu u ruke, okretala joj stranice, upirala prstom u aktualne pjesme, i poticala na dužnost glasovnog sudjelovanja. Nije bilo teško nagovoriti me na pjevanje jer volim pjevati; ta Dalmatinac sam, kako mi to u siječnju 1992. kaza Arsen Dedić u studiju Hrvatske radiotelevizije, gurnuvši me u okrilje prvog javnog i službenog pjevanja vlastite uglazbljene pjesme posvećene Vukovaru i njegovoj nezavidnoj sudbini. No prozaičnija kob u pjevačkoj prijemčivosti rečene crkve imala je dodatni razlog za pamćenje. U zanosu melodijskog nagovora Silmara je postajala sve prisnija, toliko prisna da je u jednom trenu svojim bijelim prstima nježno prešla preko crnih dlačica moje podlaktica kao preko klavijature. I onda kao da joj nije bilo dovoljno učiniti to jednom, ponovila je radnju još jednom. Nisam reagirao; ponašao sam se kao da ništa ne primjećujem, a nju je izgleda to ohrabrilo pa mi se pripila još tješnje, bacajući značajne poglede u moje zaposlene i prema oltaru uperene oči. Misa je završila i vjernici su počeli izlaziti iz crkve pa ugrabih trenutak, odvojivši se od zida na koji bijah naslonjen blizu izlaza, te krenem za ljudskom strujom. Silmara me slijedila poput duha, disala mi je za vratom. Eda bih se jače odvojio od nje, promijenih smjer za 90 stupnjeva, ali 'zalud, ponovi jednako vješto isti zaokret. Sada smo već bili na sjevernoj, osamljenijoj strani crkve, i doznah od nje u prolazu, a ništa ne pitah, da rastavljena je, s dvoje odrasle djece, da živi u susjedstvu i da me poziva k sebi na kavu. Za tren smo bili pred blokom u kojemu je stanovala, no kako sam imao druge namisli od njenih, ispričah se i žurno, bez mnogo opraštanja, ostavih je pred ulazom.

Da zatvorim krug na putu k bloku u kojemu sam iznajmljivao stan, morao sam proći uz Igreja de Cristo i prisjetit se riječi verdade – istina. Zašto sam se morao prisjetiti baš ove riječi – što bila je nakana mojega pamćenja, upitat mi se i onda i danas dok ovo pišem. Istina je ono što ćutimo, poimamo – ali ona je i prebiranje Silmarinih prstiju po mojoj podlaktici za vrijeme crkvenoga pjevanja i odašiljanje signala koje nisam htio ili želio razumjeti onako kako ih je poimala njihova autorica.

Nikada više nisam otišao na nedjeljnu misu u crkvu svetoga Kamila, ali i danas običavam zaći u evangeličku crkvu krcatu blagoglagoljenja i mnogih riječi od kojih sada veliku većinu razumijem, dok jednu od onih koju spoznah prvu: verdade – istina, slušam s toplinom oko srca, ali naknadno osjećajući i Silmarine prste na podlaktici i još mnogošta od onoga što mota mi se po glavi. Prepoznajem tako i značenje riječi pessoa koju vežem uz ime Fernanda Pessoe, velikog portugalskog pjesnika čiji lik u bronci već dvaput posjetih ispred Caféa A Brasileira u Lisabonu za vrijeme pauze u letu između Zagreba i Brazilije. Preosta treća, već spomenuta riječ mentira – laž za koju razloga u ovom tekstu ne razaznajem, ali možda ćeš ti, štioče, hladnije glave i mirnijega srca, bolje od mene i nehotice pojmiti njenu svrhu.