U muzeju likovnih umjetnosti u Taipeiju upravo je otvorena velika samostalna izložba višestruko zatvaranog kineskog disidenta Aija Weiweija, znakovito nazvana “Ai Weiwei je odsutan”.
– Odsutnost je trenutačni status moje umjetnosti, ali i mene samoga. Taj status daje ovoj izložbi posebno značenje – ocijenio je Weiwei u poruci koju je objavio tajvanski muzej, inače prvi u širem kineskom svijetu koji se usudio postaviti veliku samostalnu izložbu tog svjetski priznatog umjetnika. U središtu izložbe monumentalna je instalacija “Forever Bicycles”, napravljena ciljano za ovu izložbu, od čak 1200 identičnih bicikala. Fotografija atraktivne instalacije u trenu je obišla svijet, podsjećajući još jednom na međunarodni likovni značaj, ali i političke okolnosti u kojima je ovaj umjetnik već godinama prisiljen preživljavati.
– Potrebno je mnogo kotača da se pokrene mehanizam promjene. Jedan bicikl samo je bicikl. Ali tisuću bicikala, to već postaje nešto više! – ponudio je svoje tumačenje instalacije prodemokratski aktivist u egzilu Cai Lujun.
Podsjetimo, Ai Weiwei jedan je od najžešćih i najpoznatijih protivnika kineskog režima, za čiju je sudbinu prošlih mjeseci strahovao cijeli kulturni svijet, nakon što su ga uniformirane osobe odvele u nepoznato. Oslobođen je nakon 81 dana zatočeništva, a ovih mu dana već pokušavaju natovariti nove optužbe, ovaj put za navodnu pornografiju u jednome radu.
Sve disidente u svijetu smatraju pozitivnima i gledaju ih sa simpatijama, osim u svojim matičnim zemljama odakle potječu. U blagoj većini oni stvarno jesu pozitivni. U slučaju Kine nisu. Kina je golema zemlja sa 9,6 mil. km2 i 1,38 milijardi stanovnika. Što bi se desilo kad bi se svakome dopustilo da si osnuje udrugu ili stranku i da laprda kako mu drago?! Stvorilo bi se nekoliko stotina stranaka, možda i tisuću, došlo bi do potpune devastacije vrijednosti i do raspada zemlje na bar desetak banana država, od kojih bi bar trećina završila totalnim ratom s milijunima žrtava. SAD bi likovao i lajao kako su konačno dosegli zapadni civilizacijski nivo i odmah požurio proširiti baze i poslovanje na novonastalom prostoru. Narod ne bi nitko ništa pitao, kao uostalom i u većini ostalih zemalja. Trajno bi se destabilizirao prostor Dalekog Istoka. Stoga, disidentima simpatije, ali kritički; možda je baš ovakav sustav čvrste ruke trenutno najbolji za golemu zemlju kao što je Kina.