Kroz selo vodi prašnjav put od Kramarovih kuća pa sve do Babića-jabuke, kako to nazivaju u selu. Na tom mjestu put se dijeli na dva dijela. Gornja cesta vodi u Pranješe, a donja cesta u Taviće, Juriće i Bikoše gdje također žive vrlo vrijedni ljudi stočari i zemljoradnici.
Predvečer, nakon obavljenih težačkih poslova, mladi su se skupljali pod tom jabukom i provodili vrijeme u šalama, prepričavajući zgode i nezgode iz sela. Bilo je i udvaranja iako je gotovo cijelo selo znalo tko koga gleda. Babića-jabuka bila je mjesto za izlazak.
Vrlo često tema takvih priča bila je moja baba Katuša, koju su svi u selu zvali Volićka, jer su se tako zvale žene u Maljinama: po svom djevojačkom prezimenu.
Volićka je mlada ostala udovica, imala je 23 godine. Muža su joj „gurnuli“ s kamiona odmah nakon Drugog svjetskog rata, dok su komunisti, dojučerašnji pripadnici raznih vojska, provodili svoje „radne akcije“. Ostalo joj je troje male djece; najstarija Manda, sin Tomislav i najmlađa Kata, čije je ime vjerojatno krivo upisano, jer na upisu matičar je bio toliko pijan te nije znao što upisuje: ili ime djeteta ili ime majke. A kako narod kaže, u tim knjigama se nije smjelo pogriješiti.
− Jednoga dana, pod Babića-jabukom − priča Bego, momak koji je bio vrlo vješt u prepričavanju seoskih dogodovština − Volićka je ustala prije sunca, izmolila svoje jutarnje molitve, iščitala litanije, molitve za stoku i blago iz Biserja svetog Ante. Kako je i navikla, izišla je i pošla u štalu namiriti blago. Imala je nešto kokoši. Svaku je zvala imenom i zahvaljivala im na jajima. Imala je i kravu, Sivulju, koju je beskrajno voljela. Ona joj je bila i majka i sestra i hraniteljica. Sivulja je imala čudno velike rogove, neobične za one naše male krave buše. Vidi Volićka da sa Sivuljom nešto nije kao jučer. Približi joj se, pomiluje ju i shvati da Sivulja traži − vola.
− Vrime ti je, curo moja, vidim ja – reče Volićka. – Sad ću ja. Moram do Mande da sa mnom pošalje nekog od svojih sinova da mi pomogne. Curo moja, ništa ti ne brini, draga. Odvest ću ja tebe do Hazimova Šaronje. Samo se ti strpi, curo moja.
Mande joj je bila najstarija kći.
− I tako – opet nastavlja Bego – dok se ona spremala poći ‘ćeri, na vrata pokuca Rajićevka, sestra njenog pokojnog muža. Došla na kavu.
– A, draga zaovo, nemam danas vrimena, moram do ‘ćeri, krava mi vodi pa je hitno treba odvesti pod vola. Ajmo mi obe do Mande pa ćemo tamo popiti kavu.
Na ulazu u kuću, bez ikakva pozdrava, reče ona kćeri:
− Ajde reci Nikici da se spremi da mi pomogne. Sivulja vodi i moram je odvesti pod vola, a ne mogu sama.
Rajićka zovnu Kidru, tako ga zovu. On izađe iz sobe. Onako bunovan, nije se ni umio. Stavi naočale i stane pred babu Volićku.
Uze baba uže. Sveza Sivulju za rogove. Izvede je iz štale. Kidri dade šibu i uputiše se u Donje Maline do Hazimove kuće. Kidra je išao iza Sivulje i šutao kamenčiće po putu. Sunce se već dobro probudilo. Seljaci su već išli na svoje njive, okopavati grah ili krumpire ili što su već bili posadili. U susretu s Volićkom nazivali su joj Boga i onako, usput, pitali kamo ide, iako su već svi znali.
− Vodi Volićka Sivulju − nastavlja Bego − Kidra ide za njom. Dosadno mu. Napucao je malo veći kamen pa ga je zaboljela noga te mu to više nije bilo zanimljivo pa prestane to činiti. Gladnom, odužio mu se put. Gledajući svoju babu kako brižno ide ispred Sivulje, upita je:
− Baabaaa, kakvo ćeš tele? – Mislio je: muško tele ili žensko tele?
Reče mu baba: − Bilo kakvo, samo da nema naočale!
Nastade smijeh među momcima. I Kidra se isto smijao, onako kiselo. Uši su mu se zacrvenjele, a selom, smještenim u dolini, između Borija i Vranjače, odjekivalo je:
− Samo nek’ nema naočale!