Našle smo se u praznom predvorju. Za nekoliko sati je premijera, ali to se još nije osjećalo. Osim nje, bila su tu još samo dva lika koja su postavljala kameru. Jedan mi je prišao i rekao da će mi pričvrstiti mali mikrofon ispod revera. Izveo je to prilično nespretno za nešto što je trebao biti rutinski grif. Kad se vratio kolegi, novinarka mi je malo preglasno šapnula da sam njegova “tiha patnja”. I nasmijala se malo prepovjerljivo. Bila je mlada i prelijepa. Popularna, provokativna i direktna. Mogla si je dozvoliti da izdaje kolege. Mogla si je dozvoliti i da meni ponudi “dva topa fore”. Rekla je: „Želite li možda unaprijed znati što ću vas pitati? Imamo još malo vremena dok oni snimaju ambijent pa ako želite razmisliti o odgovorima…“ Rekla sam ne. Nije mi potrebno uvježbavati sebe jer ne kanim glumiti sebe. Nasmijala se kao da razumije.
Leo me upozorio na nju još nekidan. Rekao je: “I gle, sis, ja svejedno ne brinem za tebe, nego – nju.” Smijali smo se. Znala sam da nije sretan što ću ući u ovu arenu, ali bio je to dio mog ugovora s produkcijom i tu se više nije moglo ništa. Ipak, to njegovo “svejedno” trebalo mi je reći da postoji dosta toga zbog čega bih danas trebala biti na oprezu. I zaista, nije iznevjerila svoju reputaciju.
Pitala me o privilegiju odrastanja sa slavnim roditeljima. Ne, nije rekla “breme” ni jesu li mi otvarali vrata na mom putu do “slave”. Kad sam joj rekla da sam ravno s Akademije otišla u Ameriku kako bih bila sigurna da neću nikad morati odgovarati na ovakva pitanja, pitala me o mom slavnom mužu tamo… O bivšem mužu, o razvodu, o krizi srednjih godina, o povratku, o tome jesam li onda ovdje (pogledom je obuhvatila foyer) bila i dio jedne tuđe krize srednjih godina, a i tuđeg razvoda – “kao što se šuška po kuloarima”. Frazu je izgovorila ispod glasa, čime je završnoj sekvenci upercut pitanja pogotovo dala na snazi, ali sa širokim urotničkim osmijehom upućenim meni, a ne kameri, jer naravno da ona, ovako izravna i svijetla, nema ništa s mračnim kuloarima.
Čula sam jeku svog glasa u predvorju. Ulovila sam pravu intonaciju. Bila sam lepršava. Duhovita i zavodljiva, a ne podrugljiva ili nedajbože opora. Znala sam da me Ines upravo “o-bo-ža-va”. Gledala sam njezina usta i pomislila kako bi bilo obujmiti joj lice i utisnuti na njih čvrst poljubac. Poljubac na prepad. Poljubac kao udarac. Rasturiti joj život. Ali i ovako je dobro. Jedan-jedan za nas, mlađi brate!
A onda, mijenjajući modulaciju glasa, pokazujem da je “bilo dosta”, da sada krećem s odgovorima “za pravo”, da su svi ovi dosad zapravo bili “šala mala” pa, izbjegavajući onaj o nečijem neslavnom razvodu ovdje, bacam svjetlo na kuloare i počinjem pričati jedan štiklec iz djetinjstva, malu istinitu priču, svjesna da upravo radim ono što sam rekla da neću: glumim sebe.
Glasno se prisjećam kako sam kao dijete uvijek pokušavala zamisliti te kuloare koje su Veronika i Fedor ismijavali. Čak su imali neku svoju igru u kojoj bi Fedor – kad bi Veronika, na primjer, izašla iz kupaonice, prolazila kraj njega koji je ležao na sofi, stavljala sunčane naočale ili jarko crveni ruž ili pak dizala slušalicu jarko crvenog telefona koji je stajao iznad bara, ili plešući stavljala ploču na gramofon… – u kojoj bi Fedor dreknuo: “Pazi! Kuloari!”, a Veronika bi se momentalno izbezumljeno osvrnula lijevo-desno, ali već u sljedećem trenu bi navukla i suknju preko koljena, a nakon toga bi oboje prasnuli u smijeh. Svejedno, kažem Ines, nešto mi je uvijek bilo sumnjivo oko tih kuloara i nisam se mogla uvjeriti da su mi roditelji posve sigurni, slično kao što mi se to nije činilo ni za učenike Osnovne škole “Rudi Čajavec” kad bismo u akcijama NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI skočili pod stolove jer je iz razglasa zaječalo: “Nuklearni napad sa strane Interkontija!” Mučili su me ti kuloari, kažem u kameru, možda jer je Fedor jednom tako dreknuo, a Veroniki je ispala ploča iz ruku i slomila se na dva dijela. Bila je to Arsenova longplejka “Otisak autora”, na kojoj se nalazi “Ne daj se Ines”, i poslije te epizode ponekad nisam mogla zaspati ako su Veronika i Fedor otišli na premijeru jer sam strepila da će se negdje u tim kuloarima i oni polomiti.
Smijala se na način da je pokazivala oba reda blistavo bijelih zubi, mogla sam se okladiti da pojma nema što znači singlica i poželjela sam poljubiti ta besramna usta još jednom, jer su si na kraju dozvolila čak i da me pitaju o mom profesionalnom radu i o predstavi.
“Svoje najbolje uloge dali ste u ljubavnim i obiteljskim dramama. Zašto ste se u ovoj autorskoj monodrami odlučili za komediju?”
Primjerice: Fedor je jučer imao ultrazvuk srca prije nove operacije. Kroz grlo i jednjak. Jako ga je boljelo pa su ga uspavali. Probudio se omamljen i trideset godina mlađi. “Šarmira studentice na odjelu”, rekla mi je kardiologica kojoj sam se javila usred probe. “Sve su se ustrčale oko njega.”
Ali onda se Fedor popiškio u krevet, javio mi je Leo za vrijeme druge probe. Rekao je da je Fedora upravo oteo studenticama rekavši: “E, stari, koji sumrak karijere. Sad si sve uprskao.” Odvezao ga je kući. Istoga poslijepodneva Veronika je nazvala Lea da ga upita kada će doći po gospodina kojeg joj je ostavio u boravku. “Nije se šalila.”
Još kasnije Leo me ponovno nazvao i rekao mi da je uspio uvjeriti Veroniku da je u sretnom braku s gospodinom. “Sad je ona u šoku”, rekao je.
A onda sam stigla ja.
“Ej, filmske zvijezde. Što ima?” viknula sam s praga, napadajući tako bolnu kvrgu zbog dviju sijedih glava nad čajem i lijekovima. Bili su najmanje trideset godina stariji nego prije godinu dana, kad sam se zbog njih vratila iz Seattlea. Čekam li da umru? Osjećala sam onu kvrgu kako se spušta iz grla i jednjaka prema srcu. Razbila sam je u smijeh, ali Veroniki nije bilo smiješno.
“Nemaš pojma što se danas dogodilo”, rekla je.
Bila je tri nijanse bljeđa nego inače.
“Čula sam”, rekla sam i sagnula se da joj šapnem: “Ih, kakva si. On toliko brine o tebi, a ti ga zaboraviš.”
“Tko ti je rekao?”
“Tvoj sin. Mislim, ako ga se još uvijek sjećaš.”
Fedor joj nije dao da se domisli ima li sina, nego ju je primio za ruku. U posljednje dvije godine pretvorio se u njena dostavljača, kuhara, sobara, bolničara. Poljubio joj je prste i rekao: “Da me nisi prepoznala, vratio bih se onim studenticama, časna riječ.” Tresao se kao prut i prije nego smo svi pukli u smijeh kao u igri „Tko neće prvi zaplakati“. I nitko nije, čak ni Veronika. Samo je stajala. A onda se osvrnula i uskliknula: “Pa gdje je nestao naš gramofon?”
Kad sam izašla iz haustora, korake do auta usporavali su mi stihovi s davno prepolovljene longplejke.
Raspolažem s još milion nježnih
I bezobraznih podataka naše mladosti…
Koja nas pred vlastitim očima vara
I krade, i napušta
I mislila sam, okej za nju, ali je li i Fedor nekako uspio zaboraviti? Sve njezine suze. Sve svoje afere i prevare, o kojima se nije samo “šuškalo u kuloarima”, nego su bile popraćene bombastičnim naslovima u štampi. Je li i on uspio zaboraviti sve one studentice s Akademije, pjevačice, i onu novinarku iz Pule koja je bila malo starija od mene.
Pogledala sam Ines. Leo je rekao da je u vezi s puno starijim glumcem. Oženjenim, naravno. Jesam li ovdje došla pobijediti nju? Ili sebe? Široko sam se nasmiješila pa ponovno izvukla glas ugođen za vickaste dosjetke i rekla: “Zato što više ne mogu plakati. Pa kako ću onda glumiti u ljubavnim i obiteljskim dramama?”
Ustala sam, okrenula leđa kameri i krenula prema garderobi. Osjetila sam suzu na obrazu. Mikrofon ispod revera bilježio je samo odjeke mojih koraka.
