Umjetnica Ivana Pipal u zagrebačkom MSU-u izlaže seriju od devedesetak crteža i slika nazvanu "Nevidljivi prostori", nastalu u protekle dvije godine tijekom njezina istraživanja tema i iskustava vezanih uz psihologiju, psihoterapiju i neuroznanost.
- Slike na razini simbola određuju neke dijelove mentalnih procesa i prostora koji su nam svima zajednički. Kroz njih gradim vizualni jezik koji potiče asocijativni dio mozga i na taj način pokreće razgovor o malo apstraktnijim, ali svakodnevnim temama. Na izložbi su izloženi i crteži koji su bili dio istraživanja unutrašnjosti vlastite glave, kao i animirane slike nastale iz pronađenih ideja. Glavna poruka izložbe sigurno je osvješćivanje važnosti razumijevanja vlastitih unutarnjih svjetova i psihe, s obzirom da je to glavni i osnovni alat s kojim se krećemo kroz svijet, i jedino na što možemo utjecati. Nadam se da moj rad na kraju prenosi dozu inspiracije za kvalitetno čuđenje prema neobičnom svijetu u našim glavama.
Ovo nije prva izložba na kojoj izlažete djela inspirirana vašim istraživanjem ljudske psihe i pokušaja razumijevanja procesa koji nam se odvijaju u glavi. Odakle interes za psihologiju i neuroznanost?
Interes prema tim temama povezan je s činjenicom da živim u ljudskom tijelu i koristim svoj um da bih shvatila svijet oko sebe i svoje mjesto u društvu. Iz nekog razloga nikako da to prihvatim kao normalnu stvar i vidim potencijal u trenucima učenja novih znanja i razvijanja novog razumijevanja. Istraživanje se vrti između slušanja predavanja, čitanja knjiga i osobnog iskustva susreta s nekim zanimljivim vrstama psihoterapije i produljene meditacije, koji mi omogućuju da stvorim neke nove sinapse u mozgu i njegujem ideju neuroplastičnosti; da rastem kao osoba i istražujem svoje potencijale.
Jesu li vas neki osobni događaji potaknuli da zavirite duboko u sebe?
Prirodno sam introvertirana i pogled u dubinu je nešto što oduvijek radim, to je moj način funkcioniranja. Svojim crtežima ustvari komuniciram, otkrivam neke dijelove sebe i nešto o sebi što mi je teško izraziti riječima, i imam priliku njegovati taj lijepi aspekt introvertiranosti, a pritom ne ostati zatvorena u svojem svijetu nego pronalaziti kanale za komunikaciju i otvaranje prema ljudima.
Likovna umjetnost koristi se u psihoterapiji desetljećima zahvaljujući svojoj moći da potakne emocije, asocijacije i tumačenja osjećaja. Kako se vi osjećate dok slikate?
Moj je proces definitivno određena vrsta terapije za mene, odnosno vrsta dobre komunikacije same sa sobom. Rezultatu crtanja se uglavnom uvijek do neke mjere mogu čuditi jer mi je neizvjesno što ću točno proizvesti jednom kad krenem, to je kao neko ogledalo mog unutarnjeg svijeta - na papiru mogu izraziti, posložiti i sagledati kako sam i koje su mi teme u glavi.
Povezujete li boje s emocijama koje osjećate dok slikate? Kako to izgleda kad ste zadovoljni, a kako kad ste melankolični, recimo?
Postoji teorija o boji, o emocijama koje svaka pojedina boja izaziva i to je znanje na koje se oslanjam ponekad u svojem odabiru, ali uglavnom boje biram intuitivno i vjerujem svojem vizualnom mozgu da bira prave boje u skladu s pravim osjećajima. U seriji crteža kojima sam vizualizirala 33 osnovne emocije, boje imaju glavnu ulogu, ali ne mogu se odrediti tako jednostavno. Svaka boja ima dva lica, npr. žuta boja može biti ugodna i pozitivna emocija, ali s malom varijacijom u tonu postaje iritacija ili anksioznost. Crvena može biti boja ljubavi, ali i boja ljutnje. Zelena je s jedne strane balans, odmor, a s druge strane dosada i stagnacija. Melankoliju bih vizualizirala mješavinom boja koje nisu jakog intenziteta.
Dio ste kolektiva Ljubavnice koji tvori šest mladih umjetnica. Postoji li feministička agenda u vašem djelovanju? Pitanje se nameće jer znamo da povijest umjetnosti pamti malo žena.
Već to što smo okupljene u ženski umjetnički kolektiv izražava određenu feminističku agendu. Smatramo da su institucije itekako isključile ženski doprinos povijesti, što vidimo kroz muzejske postave, literaturu, priznanja; povijest pamti malo žena. Samim okupljanjem ukazujemo da smo tu, prisutne, iako dosad ni jedan rad nije bio izrazito feminističke tematike. Feminizam je borba za jednakost, borba koja je još u svojim počecima, čiji su rezultati jako malo vidljivi. Na to ukazuje svakodnevica, počevši od pozicije žene u današnjem društvu, obiteljskog nasilja, raspodjele poslova u društvu, prava na pobačaj, prezentacije ženskog tijela u medijima… Njegovanjem ženskog principa kreativnosti, kroz kolektiv razvijamo međusobnu podršku i vidljivost te samim imenom Ljubavnice dekonstruiramo odnos žena i ljubavi.
Financije u kulturi u Hrvatskoj nisu velike, svatko treba naći svoj način rada i karijeru od koje može živjeti. Od kojeg aspekta svoje umjetnosti vi trenutačno živite?
Moj posao od kojeg živim je u ovom trenutku kombinacija svih grana umjetnosti koje se naizmjenično aktiviraju kroz razne projekte. Osim izložbi i prodaje slika, prodajem i asocijativne karte "Emocije i stanja" koje služe kao alat za psihoterapiju i samoistraživanje, povremeno vodim radionice za djecu, bavim se animiranim filmom na raznim projektima u suradnji s drugim autorima, pripremam se za vlastiti animirani film, ponekad radim u sferi dizajna, ilustracije, uvijek imam iduću knjigu u pripremi i razne projekte koji čekaju prijavu za financiranje. To je jako kreativan i nepredvidiv način rada i života, i prilike za nove projekte se uvijek pojavljuju, tako da se ne osjećam kao da preživljavam, nego živim i radim.
Koji su najveći problemi koji more vašu generaciju mladih umjetnika?
Kultura je još uvijek zatvoreni krug ljudi i uz to što se gradi kvalitetna scena mladih umjetnika, mislim da je potrebno educirati i odgajati publiku koja ima naviku susretanja s umjetnošću, kao i vokabular kojim može razumjeti o čemu umjetnički radovi progovaraju. Uz to, postoji i borba umjetnika sa sustavom galerija i financija koje nikako da uvaže honorar umjetnika kao obveznu stavku u troškovniku. Rješenje problema bio bi čarobni štapić ili opća edukacija, nisam sigurna.