Smisao pisanja je traženje smisla postojanja, a zadatak pisca u tome traženju je da bude angažiran oko istine pretvarajući pisanjem tragediju u ljepotu, smatra ugledna španjolska spisateljica i novinarka Rosa Montero, jedna od istaknutih inozemnih književnih gostiju 16. Festivala europske kratke priče (FEKP) koji će se održati od 28. svibnja do 2. lipnja u Zagrebu i Rijeci.
"Umjetnost i ljepota potrebni su nam kako bismo život učinili izdržljivijim. Francuski slikar Georges Braque prekrasno je to uobličio: 'Umjetnost je rana pretvorena u svjetlost'. Jer, što možemo učiniti s neizbježnim životnim ranama? Transformirajući ih pomoću umjetnosti u svjetlost, možemo pronaći spas", kazala je Montero u razgovoru za Hinu.
Bez književnosti i mašte koje unose određeni red u postojanje, to bi postojanje i sam život bili neizdrživi, smatra. "Pripovijedanje je oruđe koje imamo na raspolaganju kako bismo uspjeli nekako izdržati život", dodala je Montero, istaknuta španjolska spisateljica, dugogodišnja novinarka dnevnika El Pais, dobitnica niza uglednih nagrada za svoj novinarski i književni rad.
Rođena Madriđanka i kći toreadora, Rosa Montero (1951.) napisala je dosad 15 romana, među kojima su neki od najvažnijih "Tretirat ću te kao kraljicu" (1983.), "Kanibalova kći" (1997.), koji joj je donio nagradu Primavera, te "Luđakinja u nama" (2003.), za koji je dobila prestižnu nagradu književnog časopisa Que Leer i nagradu Grinzane Cavour za najbolju knjigu objavljenu u Italiji 2009. godine.
Napisala je još zbirku priča "Ljubavnici i neprijatelji" (1998.), roman "Priča o prozirnom kralju" (2005.), također ovjenčan nagradom Que Leer, a od proze se još ističu "Upute kako spasiti svijet" (2008.), te dva romana njezina SF serijala u kojemu je glavni lik robot Bruna Husky; pa knjige "Suze na kiši" (2011) i "Težina srca" (2015.). Napisala je još i dvije biografije, tri knjige intervjua i nekoliko priča za djecu, a pisala je i scenarije za nacionalnu televiziju TVE.
Djela su joj prevedena na dvadesetak jezika, uključujući i na hrvatski – zbirku "Ljubavnici i neprijatelji" i roman "Luđakinja u nama" objavio je nakladnik Disput, a autorica je tim povodom 2014. već jednom gostovala u Zagrebu.
Novinarka posvećena marginaliziranim skupinama
Rosu Montero kritika opisuje kao nesumnjivo jedan od najvažnijih suvremenih književnih glasova Španjolske, ali i čitavog španjolskog govornog područja. Njezini su romani predmetom proučavanja na sveučilištima diljem svijeta.
Pisati je počela još u djetinjstvu – za sebe kaže da je svoj prvi roman napisala s pet godina a glavni mu je lik bio miš koji govori. Montero je, kako sama kaže, "organični pisac": pisanje joj je jednako prirodno kao disanje.
"Pišem čitav život, jer bez pisanja ne bih mogla živjeti. Pisati sam počela još kao dijete, ono je temelj i srž mojeg života – sebe oduvijek doživljavam kao osobu koja piše", kazala je autorica.
Ne piše kako bi ispunila neku ulogu u društvu – "Naprosto se pokušavam suočiti sa životom najbolje što mogu, pokušavam preživjeti", a čak se i novinarstvom počela baviti jer je to bilo najbliže njezinoj strasti za pisanjem.
"Pisanje ne doživljavam kao profesiju, već kao modus života. Kad je došao trenutak da se počnem nečim profesionalno baviti, novinarstvo se nametnulo kao rješenje. Sviđa mi se biti novinarka, ali to je za mene, za razliku od književnosti, oduvijek samo posao, nešto vezano uz moje društveno biće, dok je biti romanopisac moj način bivanja čovjekom – za mene je to nešto strukturalno", rekla je Montero.
No, pisanje za tiskane medije također je književni žanr koji, kao što pokazuje primjer Trumana Capotea, može biti smatran i dobrom književnošću, napomenula je. "Ipak, riječ je o dva različita žanra – primjerice, u novinarstvu se vrednuje jasnoća, u književnosti višeznačnost. Novinarstvo se bavi poznatim stvarima, temama koje istražujemo, dok književnost zalazi u područje nepoznanica za koje ni ne znamo da ih poznajemo. U novinarstvu govorimo o šumi, a u književnosti o drvetu", dodala je.
U novinarskom ju poslu oduvijek vodi "gotovo univerzalna znatiželja": "To je bio jedan od razloga zašto sam se uopće počela baviti novinarstvom; činilo mi se da mi ono pruža priliku za cjeloživotno učenje o različitim stvarima. Osobno sam najangažiranija oko jačanja vidljivosti ranjivih društvenih skupina kao što su zlostavljana djeca, starije osobe, siromašni, migranti, i slično. Također se bavim ženskim pitanjima, ali i pravima životinja, mentalnim bolestima, te znanstvenim temama kao što su socijalna psihologija i neurologija", rekla je.
Problem je to dvoje nekako kombinirati u praktičnom životu jer je pisati uz redoviti posao izuzetno teško, a "nikada ne biste trebali pokušavati živjeti od pisanja – ono mora biti maksimalno oslobođeno pritisaka".
Knjige su snovi koje sanjamo otvorenih očiju
U svim se svojim romanima bavi istim opsesivnim temama, kao što su smrt, prolaznost, identitet, sjećanje, moć, ljubav, preživljavanje.
"Ne biram priče o kojima ću pisati, one mi se same nametnu, pojave mi se u glavi poput snova. Mislim da sve knjige dolaze iz podsvjesnog, one su snovi koje sanjamo otvorenih očiju", rekla je Montero.
Ne piše kako bi podučavala – već da bi učila, kako bi pokušala "razjasniti" ono što ju opsjeda. "Uvijek nastojim pronaći novi način pretvaranja svojih opsesija u svjetlost, sa svakom ih novom knjigom pokušavam na neki novi način promatrati – ako je moguće, dublje, konkretnije, ljepše", kazala je.
Pritom nikada ciljano ne istražuje. "Istraživanje i dokumentiranje mogu biti vrlo opasni za roman, jer mogu ugušiti kreativnost i postati veliko opterećenje. Jedini dobar oblik dokumentiranja je onaj 'životni' – naprosto me nešto zanima, bavim se time, iz užitka čitam o tome, istražujem bez nekog stvarnog cilja. Onda, kad mi jednog dana padne na pamet ideja o romanu u kojemu sve to mogu iskoristiti, svu dokumentaciju i znanje već imam", pojasnila je.
Kći toreadora koja piše SF
Okušala se i u SF žanru, čija ju je metaforička snaga oduševila. Napisala je dva SF romana čija se radnja odvija u Madridu u 2109. godini a glavni je lik privatna istražiteljica Bruna Husky, biološki android.
"Nisam odlučila pisati SF, to mi je jednostavno došlo! Ti su romani jednakovrijedan dio mojeg spisateljskog rada – napisala sam ih s istom književnom ambicijom, identičnim emocijama i brigom, i bave se istim temama kao i ostale moje knjige – općenito govoreći, svi se pisci bave uvijek više-manje istim temama", kazala je Montero.
Kroz SF može "o poznatim stvarima progovoriti u novim i moćnim pričama", a jedna od središnjih tema kojima se u njima bavi jest – što znači biti čovjek. Autorica smatra da su upravo ta dva romana najbliža realnosti od svih njezinih knjiga.
"Mislim da je, barem u Španjolskoj, SF žanr vrlo podcijenjen. Ljudi uglavnom, mada nisu ni upoznati s tom vrstom književnosti, vjeruju da se ona bavi ezoteričnim i ekscentričnim temama koje nemaju veze sa stvarnim životom. Ali SF je upravo suprotno, SF se bavi društvenim pitanjima i pruža divan metaforički alat za prekrasan i slojevit način bavljenja ljudskim stanjem, za pisanje o tome tko smo mi, što su društva. Zato mislim da se ti romani više odnose na stvarni život od drugih", kazala je autorica, koja upravo piše novi nastavak priče o Bruni Husky.
Jedna zanimljiva biografska činjenica je da je njezin otac bio toreador.
"To je čak i u Španjolskoj prilično neuobičajeno zanimanje, malo se ljudi time bavi. Apsolutno se protivim borbama s bikovima i danas je to u Španjolskoj vrlo kontroverzna tema. Borbe s bikovima podržava tek 34 posto stanovništva a ta brojka vrlo brzo opada i sigurna sam da će za nekoliko godina biti posve ukinute. Unatoč tome, kako smo mi ljudi prilično paradoksalna bića, moram reći da me upravo otac naučio voljeti životinje – on ih je obožavao", istaknula je autorica.
Misleći kako bi knjige za djecu mogle predstavljati zgodnu alternativu novinarstvu kao izvor prihoda, napisala je i tri knjige za djecu, "Gnijezdo snova" (1992.), "Prekrasno i mračno" (1993.) i "Goli život" (1994.), ali "iskreno, bila je to greška, jer i knjige za djecu su fikcija, a fikcija ne smije nikad biti podređena zarađivanju".
Imperativi suvremenog doba štete književnosti
Montero je na sceni već 38 godina. Za to je vrijeme nakladništvo prošlo drastičnu preobrazbu, kaže, danas je književno tržište mnogo agresivnije mjesto nego prije. U skladu s time, promijenila se i uloga pisca.
"Industrija se prilično promijenila od kad sam ja počela pisati prije 38 godina. Nekada biste napisali knjigu, skromno je javno predstavili i onda sjedili kod kuće i čekali da se pročuje usmenom predajom. Danas je buka tolika da pisac mora pristati na masovne promidžbene kampanje, putovanja i intervjue, sudjelovati u raznim javnim događanjima i slično. To nije lako i oduzima puno vremena, koje onda ne možete trošiti na pisanje. Tako da, paradoksalno, danas vas upravo to što ste pisac sprječava da pišete", kazala je autorica.
Posljedica je perverzni sustav u kojemu pisci postaju celebritiji, što šteti književnosti jer daje pogrešan uzor mladima, koji onda misle da je, da bi bili pisci, dovoljno ponašati se tako. Zato je njezin savjet mladim piscima da "više vremena provode pišući umjesto pokušavajući biti piscima", da se "othrvaju, da izdrže, da ne budu nestrpljivi, da puno čitaju i puno pišu i križaju, puno razmišljaju, i da nikada ne odustanu, jer pokušaju li živjeti od pisanja, njihova će im književnost to zamjeriti".
Tržište se danas suočava i s digitalnim piratstvom, što je, barem u Španjolskoj, dovelo do kolapsa tržišta i pada prodaje knjiga, smatra Montero.
Na hrvatskome dostupne dvije knjige
U knjizi pripovijedaka "Ljubavnici i neprijatelji", dostupnoj na hrvatskome u prijevodu Snježane Perković i izdanju Disputa, Montero se bavi vječnom temom ljubavi, odnosno "kemijom" parova, a njezin roman "Luđakinja u nama" (Disput, Matija Janeš), knjiga je o opsesivnoj strasti za pisanjem, u kojoj autorica sređuje svoja životna sjećanja tako što evocira pročitane (auto)biografije pisaca na čijim je djelima intelektualno i duhovno stasala.
"To je jedna slobodna i originalna knjiga s kojom sam jako zadovoljna, u kojoj s čitateljem igram prekrasnu igru kreativnosti i mašte. Kad sam ju napisala, mislila sam da je to moja najbolja knjiga, ali poslije sam napisala još puno knjiga i mislim da sam danas daleko zrelija kao pisac. Sad bih rekla da su moje posljednje tri knjige vjerojatno moje najbolje", rekla je Montero.
Posljednja među njima je roman "Meso" (2016.), u kojemu na zabavan način ponovno piše o svojim opsesijama – smrti, strahu od nevoljenosti, od neuspjeha, ludila, od prolaznosti, te o tome što prolazak vremena čini ljudima. Ili, kao što autorica sama kaže – "Možda bi bilo bolje reći da nas vrijeme 'poništava', jer živjeti znači postupno nestajati iz dana u dan".
Priliku za susret s Rosom Montero domaća će književna publika dobiti već koncem svibnja, kada će o svojim opsesijama i tome kako ih uobličuje u književnost govoriti u sklopu programa 16. Festivala europske kratke priče (FEKP), ove godine posvećenog temi portreta suvremene Europe.
Piše: Gea Vlahović