kratka priča

Solni cvijet

Solni cvijet
10.11.2022.
u 11:16
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Pogledaj originalni članak

Eva je žena u šezdesetim životnim godinama. Žurila se dovršiti zaostalo pospremanje u roditeljskoj kući u zagrebačkom predgrađu. Majka joj je umrla prije godinu dana, a otac šest godina prije. Braće i sestara nije imala te joj je ta kuća ostala u nasljedstvo kao sjećanje na traumatično iskustvo odrastanja. Supruga je upoznala na poslu u trgovačkoj tvrtki, gdje je obavljala uredske poslove. On je bio voditelj nabave, ambiciozan, ugodne vanjštine i divnih bademastih očiju. Otišli su na kavu, ručak, večeru… Međutim, njegova obitelj i prijatelji nisu je prihvaćali. Stalno se morala dokazivati u svemu što je radila. Leo kao da je pomalo uživao u toj njenoj podređenosti. Vjenčali su se, dobili kćer Petronelu. Leo je zadržao intenzitet socijalnih druženja, išao na poslovna putovanja, seminare… Eva se lako nosila sa svakom životnom situacijom, no nikada nije uspjela biti jednakovrijedna njima. S godinama se prestala uzaludno dokazivati. Nedostajalo je nešto veliko i to je potiskivala duboko u sebi. Skrivala je to vješto od svih.

Zrele je godine nisu nagrđivale. Učinile su je još snažnijom i ljepšom. Dok se ona rastvarala svijetu, Leo se pretvarao u čangrizavog sredovječnog čovjeka. Eva je odlučila godišnji odmor provesti radno. Dobila je sezonski posao u zadarskom hotelu. Voljela je Mediteran, naročito njegov miris. Šef joj je bio Donat. Eva nije mogla ne primijetiti njegov prodoran pogled. Kad bi prošli jedan pored drugog, čitav svijet bi stao, a pogledi bi im tonuli jedan u drugome. Privlačnost je postala nedvojbena i lako uočljiva.

Tako je jednom hodajući zamišljena hotelskim vrtom srela Donatov pogled. U njemu je pronašla ono što cijeli život traži ili joj se tako bar tog trenutka učinilo. Sastajali su se svaku večer. Kad bi se zagrlili, nije se više željela odvajati od njega. Prvi put u životu željela je nestati u nekome i prepustiti se najljepšem porivu koji je do tada osjetila.

Vratila se u Zagreb. Dok je ona u sebi prelamala odlučujuće odluke, u Kini se pojavio opasni virus SARS-CoV-2. Svijet se preokrenuo naglavačke u nekoliko mjeseci. Leo je podlegao virusu. Granice su se zatvorile. Unutar država oformljavala su se strogo kontrolirana funkcionalna područja. Eva je bila u području D, Donat u B. Život i navike vrtoglavo su se mijenjali. Prolazile su godine. Aktivni život sve se više odvijao noću zbog visokih dnevnih temperatura. Postupno se cjelokupnom pučanstvu ugradio čip kako bi im kontrolirali kretanje. Petronela je diplomirala na Ekološkom fakultetu i otišla živjeti sa svojim partnerom Ivanom. Eva je ostala sama. Preživljavala je izrađujući odjeću i sanjareći o Donatu.

Godine izolacije samo su se nizale. Ljudi su se bunili protiv sustava. Ugrađen im je novi čip koji je brisao sjećanja o izvanjskom svijetu, kolektivnu svijest i misli. Knjige i multimedijski sadržaji uništeni su kako bi se sustav zaštitio od novih pobuna koje su nemilosrdno gušili. I Eva je u njima sudjelovala. No Ivan je bio visokopozicioniran u sigurnosnoj službi te ju je uspio izvući. Ugrađen joj je dodatni neuročip. Oko njihova područja D od odbačenih automobila, mobitela, televizora te svakojakih drugih zabranjenih uređaja sazidan je visoki neprobojni zid. Ljudi su živjeli u mirnim zelenim oazama. Virus bi povremeno izbijao, no lako je detektiran i brzo suzbijan. Ona je starjela i granični zid u potpunosti je prekrio bršljan. Prošlo je dvadeset godina izolacije i sjećanje joj je bilo izbrisano. Samo bi je povremeno sa zalaskom rujnog sunca, dok bi se spremala ustati, prožela neobična čežnja. Često su je zbog toga hospitalizirali. Davali su joj sve snažnije injekcije. Ivan je sve to nadzirao i štitio je. Svijet je postao malen prostor. Novim naraštajima ništa nije nedostajalo. Nisu ni znali za svijet izvan svoga svijeta ni za vrijeme prije svoga vremena. I Eva je davno zaboravila koliko je svijet velik.      

Stigla je do roditeljske kuće. Bicikl je naslonila uz klimavu ogradu. Pospremanje kuće privodilo se kraju. Ostalo joj je još izvući iz ostave zaostale oronule police. Izmičući drvenu konstrukciju, uočila je kutijicu kako leži u kutu. Valjda je tamo davno zapala. Na izblijedjeloj kutiji pisalo je: morska sol. Uopće nije znala što ta riječ morska znači. Otvorila ju je i pomirisala. Mirisala je na neki čaroban svijet. Sva tri čipa su je jako zapekla. Sjećanja su je preplavila poput morskog vala dok se umorna izležavala tog ljeta na pješčanoj obali. Sjetila se Donata i da su između njih presječeni putovi i nebo bez letova. Suze su se zakotrljale niz naborane obraze. Željela je opet preskočiti granične zidove te poletjeti u zagrljaj u kojem nestaješ, u stapanje zbog kojeg je vrijedilo živjeti. Čipovi su joj zažarili ruku. Sigurnosna služba već ju je pronašla i uspavala svjetlosnom injekcijom. Vukli su je polumrtvu. Ona je grčevito u šaci stiskala sol. Ne doživjeti to stapanje bilo bi kao da si cijeli život uzgajao vinovu lozu, a vino te nikada nije omamilo. Kao da si uzgajao jasmin i božure, a njihov te miris nikada nije prožeo. Živjeti, a ne doživjeti ljubavni zanos bilo bi kao da si cijeli život brao sol, a nikada nisi okusio solni cvijet. Uskoro su joj dali posljednju injekciju. Nije joj uspjela oduzeti sjećanje ni ljubav. Solni cvijet bio je jači od života! 

O autorici

Sandra Vukušić rođena je u Splitu 1975. Diplomirala je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Živi u Dugopolju kod Splita. Do sada je objavila zbirke pjesama "Živjeti Cetinu" (suautorica) i "Čovjekovanje", knjigu dječjih bajki i igrokaza "Predikat ću ti nešto tvoje" i slikovnicu "Zeko Jerko i kupus".

USUSRET VELIKOM KATOLIČKOM BLAGDANU

Simona Mijoković: 'Djed Božićnjak' sotonsko je djelo, a svoju djecu ne darujem na dan Božića

- Moja djeca ne vjeruju u postojanje "Djeda Božićnjaka". To je sotonsko djelo i sigurno znam da svoj život, roditeljstvo i odgoj želim graditi na stijeni Isusa. Ta stijena neće se nikada srušiti. A kada je nešto sagrađeno na pijesku, na lažima, kad tad će se srušiti. Moja djeca znaju da je "Djed Božićnjak" lažac i da ne postoji. On je čak i kradljivac, uzima sve ono što Božić uistinu jest, rođenje Isusa Krista. Uzima kroz nametnutu kupovinu, a što je lažni privid sreće - istaknula je za Večernji list Simona Mijoković.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.