Iako je pred njom bila ozbiljna glazbena karijera, Sara Hribar postala je jedna je od najvažnijih hrvatskih redateljica mlađe generacije, koja je svojim kratkim radovima osvojila ne samo hrvatsku nego i međunarodnu festivalsku publiku.
No od debija kratkim filmom “Pusti me da spavam” koji je odmah po premijeri osvojio nagradu Zlatna kolica na Zagreb film festivalu do njezina prvog dugometražnog filma “Lada Kamenski” prošlo je punih deset godina.
Na Pulskom filmskom festivalu premijerno je prikazana vaša “Lada Kamenski”, film koji otvara crni ekran s nekoliko gorkih rečenica o uništenju tvornice Kamensko. Odakle motivacija da im sudbinu pretočite u film?
Pratila sam sve što se događalo oko Kamenskog kad je odlazilo u stečaj, i slučaj je htio da je bliska osoba iz mog života radila tamo. Zato sam krenula pripremati film “Kamenski bluz” za koji zbog blokade HAVC-a nisam znala hoće li se ikada dogoditi, i još uvijek ne znam. Kao derivat tog scenarija i produkt mog istraživanja i razmišljanja o castingu za glavnu ulogu u filmu došla je ideja o metafilmu “Lada Kamenski”. Tjedan dana kasnije nastao je kostur scenarija, nakon čega se brzinom munje u projekt uključila produkcija Sekvenca, te kolega Marko Šantić koji je koredatelj i dobri duh ovog filma.
Jeste li s Markom radili i prije?
S obzirom na to da je on ljubljanski student, nismo se poznavali s Akademije. Upoznali smo se igrom slučaja prije točno deset godina u Maroku. Glavni glumac “Lade Kamenski” Frano Mašković, Jadranka Đokić i ja gostovali smo u Tangieru s filmom “Pusti me da spavam”, a Marko je promovirao svoj film “Rupa”. Vrlo brzo smo se sprijateljili, a do kraja festivala shvatili smo da imamo slične autorske vizije koje bismo željeli isprobati u tandemu. Malu posvetu toj marokanskoj epizodi uvrstili smo i u ovaj film.
Priča radnica Kamenskog ovdje je obrađena posredno, kroz gotovo dokumentarni prikaz glumica koje se, doduše u potpuno drugom kontekstu, i same bore za egzistenciju. Jeste li se bojali da bi upravo zbog različitih svjetova iz kojih dolaze glumice i radnice ta poredba mogla djelovati neukusno?
Imali smo isključivu želju ispričati univerzalnu priču o ženama zrele dobi i izmaknuti ih iz svih zadanih kalupa – socijalnih, društvenih i ekonomskih, te povući zajednički nazivnik, a ne uspoređivati ih u klasnim razlikama. Željeli smo vidjeti gdje su svima nama zajednički strahovi, nesigurnosti i ranjivosti. Razmišljajući o odabiru glumica, shvatila sam da je ta generacija najmoćnija koju trenutačno imamo, i da je zapravo strašna tragedija što nemamo više likova njihovih godina. Posljedično, odlučila sam da nema smisla da postoji samo jedna Lada Kamenski kad tolike glumice zaslužuju priliku da pokažu svoj ogroman talent i snagu – i zato ovdje imamo tri moćne glumice koje se pred kamerom nadmeću za njezinu ulogu.
Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica, Nataša Dorčić i Frano Mašković donedavno su bili članovi istog kazališnog ansambla. Je li njihova povezanost igrala ulogu u odabiru glumaca?
Oni u filmu igraju neke pomaknute verzije samih sebe iz paralelnog svemira u kojem su stvari otišle u nekom drugom smjeru. Odabir glumaca bio je definiran od prvoga dana i scenarij je napisan upravo za njih četvero. To što su donedavno bili dio zajedničkog ansambla ZKM-a više govori o kvaliteti istog. Ne mogu zamisliti bolju i ugodniju ekipu za suradnju. Osim toga, svi su svoje uloge shvatili kao obračun sa samima sobom uz dozu fine autoironije i priličan smisao za humor. Kad smo pisali završnu scenu gdje se lik Nataše Dorčić obračunava s likom Ksenije Marinković u žučnoj svađi, glumice su same suflirale gdje da ih se vrijeđa. To je bilo vrlo duhovito i neobično iskustvo za sve nas.
Lik redatelja u filmu boluje od neimenovane, ali teške bolesti koja mu onemogućava kretanje. I sami ste nažalost imali slično iskustvo. Jeste li tako u film pretočili i komadić vlastita života?
Htjela sam mu posuditi nešto svoje da pokažem da je krvav ispod kože i da trpi iznutra unatoč tome što ga u filmu ne razotkrivamo previše. Važno mi je bilo da jedan od mikromotiva filma bude da bolest, baš kao ni otkaz, nije ni sramota, stigma ni kazna, ali u slučaju redatelja nije ni opravdanje. Koncept redatelja s doslovnom i metaforičkom štakom djelovao je intrigantno na više razina. Koredatelj Marko Šantić dao je liku neke zanimljive fragmente svog karaktera, a i sam Frano Mašković je u lik unio nijanse koje je prikupio tijekom svojih osobnih doticaja s redateljima, iako vam to neće priznati.
Glumica Neda Arnerić u Puli je izjavila kako za žene njezine dobi gotovo da nema filmskih uloga. Je li to samo balkanski ili globalni fenomen? Kako ga tumačite?
Kako je rekla Tina Fey na prošlogodišnjoj dodjeli Zlatnih globusa – “Patricia Arquette dokaz je da u Hollywoodu još uvijek postoje uloge za glumice iznad 40 godina. Ali samo u slučaju da ste ulogu dobili u tridesetima!” Ona se tu referirala na film “Boyhood” i činjenicu da se film snimao 12 godina, pa je Arquette odglumila cijele svoje tridesete i ušla u svoje četrdesete pred filmskim kamerama. Bojim se da su snažni ženski likovi u nas još uvijek prerijetki zato što ih se ne piše i ne proizvodi u dovoljnoj mjeri. Ono što im podiže prosjek mahom su filmovi mlađih kolega i naročito kolegica, gdje se glumicama daje zasluženi prostor (Sonja Tarokić, Hana Jušić, Judita Gamulin, Vanja Juranić, Ivona Juka, Zrinka Matijević, Hani Domazet...). Ovo ostalo su uglavnom arhetipovi. Na zapadu su žene uzele stvar uzele u svoje ruke pa same pišu, stvaraju ili produciraju namjenski sadržaj u kojem će biti prostora za njih. Kod nas je to još neizgledno, što je nepravedno – jer imamo jako dobre glumce, ali imamo još bolje glumice. I to naročito one zrele životne dobi.
Brojne velike glumice u svijetu progovorile su o seksualnom nasilju i nejednakosti u odnosu na muške kolege. Jeste li ikada osjetili šovinizam u našoj umjetnosti?
Na jednakosti svi moraju poraditi. Šovinizam u filmskom svijetu, zanimljivo, nikada nisam doživjela od nadređenog, samo podređenog, i nekoliko puta sam ga doživjela upravo od žena – šovinistica. Kod nas je pozicija redatelja, izuzev časnih iznimaka, dugo bila percipirana kao isključivo muški posao, no žene već desetljećima prelaze iz egzotičnih primjeraka redateljica u nešto potpuno uobičajeno. Redateljicama ne treba povlašteni tretman, već jednakost.
Jedna od zabavnijih rečenica u vašem filmu govori kako projekt koji spremaju “uopće ne djeluje kao hrvatski film”.
Velik sam pobornik domaćeg filma i vjerujem da situacija s njime ide sve više nabolje. Predrasude publike sporo ali sigurno otpadaju, a nad onima koje ostaju treba se još nekoliko puta dobro zamisliti.
Vaš otac Hrvoje Hribar donedavno je bio na čelu HAVC-a. Kako se njegov mandat, a kasnije i odlazak u neugodnim okolnostima, odrazio na vas i vaš rad?
Njegov sedmogodišnji mandat odrazio se na mene kao nemogućnost rada. Baš zato sam izuzetno ponosna i sretna što smo unatoč tome snimili i završili ovaj film.
I drugi članovi vaše obitelji bave se filmom. Surađujete li?
Sestra Hana je uspješna kao producentica, a brat Vid je prepoznati skladatelj i diplomirani dramaturg. Mama je magistra dramaturgije i vrsni skript doktor. Surađivali smo nekoliko puta, i to vrlo oprezno. Nije pametno to činiti prečesto da ne stradaju obiteljski odnosi. Srećom, izrazito smo objektivni i kritični jedni prema drugima pa nema opasnosti da upadnemo u nezdrave odnose. A inače, i sve naše obiteljske životinje okušale su se u glumi. U mom prvom filmu “Pusti me da spavam” nastupio je mačak Hanibal koji je glumio i u “Libertangu”, a njegova sestra Daphne nastavila je njegovim stopama i debitirala u “Ladi Kamenski”.
Čini mi se da glazba ima važnu ulogu u vašim filmovima, čak i način na koji likovi premeću ploče u rukama ima karakteristike pomno razrađenog rituala. Koliko vam je glazba važna u privatnom životu?
Vrlo je važna. Obožavam gramofonske ploče i njihov specifični zvuk, a i glazba koju na njima možete pronaći determinira odabir glazbe za koju ionako mislim da najbolje paše mojim filmovima. Iz tih gramofonskih rituala proviruje i moja glazbena strana. Unatoč formalnom glazbenom obrazovanju i nagradama na pijanističkim natjecanjima, ne sviram više mnogo. Ponekad mislim da će možda opet doći faza u životu kad će se glazba vratiti i u moj profesionalni život kao što je nekoć bio plan.
Imate li uzore, umjetničke ili životne? Postoji li neki ideal kojem stremite?
Zdravlje i mir jedini su ideal, a ako pritom možete raditi što volite i uz to živjeti od onog što radite, nema ljepšeg. Danas ta kombinacija zvuči kao teško dostižna utopija. Umjetnički uzori su raznoliki, od Wildera i Berkovića pa do Östlunda kojeg obožavam. Devet od deset mojih životnih uzora medicinske su sestre i liječnici.
Za kraj, prepoznajete li u hrvatskom društvu neki fenomen koji zaslužuje ekranizaciju, a nitko se još njime nije pozabavio?
Treba birati svoje bitke jer društvenih fenomena oko nas je previše za jedan prosječni ljudski, a kamoli umjetnički život.