Srpske filmove gleda više ljudi, pa što? Ima i Ceca još više publike...

Na kinopremijeru debitantskog filma “Garbura” Josipa Žuvana, koji na velikim platnima diljem zemlje počinje igrati 22. prosinca, u Zagreb je stigao i srpski glumac Ljubomir Bandović. Zvijezdi “Južnog vetra”, “Vratiće se rode” i niza izvrsnih filmova, serija i kazališnih predstava ovo je bilo tek drugo snimanje u Hrvatskoj, a filmom je, redateljem, mladim glumcima i našom radnom etikom – oduševljen.

Kako ste došli do uloge u “Garburi”? Što vas je privuklo kad ste pročitali scenarij?

Meni je nakon čitanja scenarija odmah bilo zanimljivo što će protagonisti biti dvojica dječaka. Igrati tatu jednog od njih, i to s takvim zadatkom kakav je Zoranov lik, bilo mi je inspirativno. Ovaj film govori i o padu možda najvećeg kršćanskog praznika uz Uskrs, Božića, gdje su članovi obitelji pozvani da se drže zajedno, a zapravo taj dan iskoriste gotovo da izvuku bojevo oružje i da se obračunaju jedni s drugima. A koliko znam, “Garbura” je nastala u koprodukciji s kućom Biberche iz Beograda, i trebao im je glumac iz Srbije. Valjda se tu negdje u razgovoru spomenulo i moje ime i redatelj Josip Žuvan rekao je: “Taj mi se sviđa”. Vjerojatno zato što su i moje uloge, u kojima me imao priliku vidjeti, na neki način obojene dvoznačno. Recimo, kada igram negativce, uvijek tražim njihovu slabost. Jer ne vjerujem da su negativci zli, njihovi su postupci možda zli, ali uvijek dolaze iz neke slabosti. I u “Garburi” to eksplicitno vidimo, primjerice Zoran se ni svojoj majci cijeli život ne može suprotstaviti, reći joj “ne”. I sve te probleme prenosi na svoje dijete. Zanimljivo mi je bilo okušati se i u novom, hrvatskom dijalektu. U mojoj kući otac je govorio sjevernocrnogorski, a mama vranjanski pa sam između te dvije krajnosti razvio sluh za naglaske i dijalekte. Ovo mi je bio kao neki poligon da isprobam koliko mi to zapravo dobro ide i nadam se da sam uspio.

U Hrvatskoj se često uspoređuje hrvatski i srpski film, a uvijek se naglašava kako je srpski – bolji. Sada kada imate iskustvo snimanja i u Hrvatskoj, što biste rekli, u čemu je stvar?

Da budem otvoren, mi u Srbiji koji se bavimo ovim poslom ne doživljavamo preozbiljno ni sebe ni posao. Ne valja biti, kako mi kažemo tamo, kao da si progutao motku. Trebamo biti autoironični, šaliti se na svoj račun. Kod nas, kako je to Gaga Nikolić govorio, “nivo zajebancije određuje nivo bliskosti među ljudima”. Iz te neke sinergije i zajedničke igre nastaje film. Ali ne bih rekao da su srpski filmovi baš mnogo bolji, možda živopisniji i malo slobodniji u jeziku. U kinima imaju više publike, ali i Ceca ima najviše publike na svojim koncertima, ne treba se baš time hvaliti! U svakom slučaju, kao netko tko je uspio sve to vidjeti i iza kamere, moram reći da je nivo produkcije i nivo odnosa prema poslu u Hrvatskoj jednostavno oduševljavajući. Recimo, svjestan sam da je na snimanju “Garbure”, koje je trajalo gotovo mjesec dana, usred pandemije, moralo biti problema. Ali to do mene uopće nije dolazilo. Nisam za to tada znao niti sam trebao znati. A u Srbiji producent baš voli doći među ekipu i požaliti se pa smo mi odmah pozvani da ga razumijemo i da zato budemo primorani prihvatiti neke manje standarde. I baš što se “Garbure” tiče, na setu smo se svi povezali, kao obitelj. Možda i zbog tog COVID-a i zbog toga što ništa nije radilo i svi smo bili zajedno u hotelu... Bilo mi je jako teško napustiti tu ekipu. Kada smo snimali posljednju scenu, nisam mogao zadržati suze jer sam Franka i Maura počeo doživljavati gotovo kao svoju djecu. I potvrdilo mi se tada još jednom da je s jedne strane prelijepo kad te zove neki redatelj poput Darka Bajića ili Điđe Karanovića, ali s druge strane još je ljepše kad neki debitant u tebi vidi inspiraciju za rad.

Ove godine, zanimljivo je, baš su hrvatski debitantski filmovi pomeli velike svjetske festivale. Kako je vama bilo raditi s redateljem Žuvanom, s obzirom na to da mu je ovo bio prvi dugi igrani film?

Lako je imati bilo kakav odnos s bilo kime tko je s sobom na ti. Josip nema neke grandiozne ideje o tome kako biti redatelj, on je mlad čovjek koji se bavi režijom. Ni ja sebe ne smatram glumcem, nego čovjekom koji se bavi glumom, jer ta titula “glumac” meni zapravo ne znači ništa. Vidjelo se to posebno jedne noći kad smo snimali scenu na kiši, u noći. To je trajalo gotovo četiri sata, umalo je počelo i svitati. Josip je bio tako miran, nimalo uznemiren, jer zna da bi se to prelilo na ekipu. Koliko god da je on unutra osjećao strah da se to možda noćas neće dogoditi, da neće uspjeti snimiti pravi kadar, nije nas učinio nervoznima i, gledajući u njega, bili smo sigurni – ovaj mali zna što radi. Ima tu neku zrelost, a i kalio se on dosta na televiziji. Kao što je i nama glumcima kazalište neka esencija posla, mi tamo održavamo svoju fizičku, psihičku, emotivnu kondiciju, tako i redatelji na televiziji najbolje peku zanat.

Kako biste objasnili taj svoj odnos prema kazalištu, koje je, koliko znam, vaša prva ljubav?

Mogu vam to predočiti ovako: majstor koji popravlja neku mašinu ima dvije kutije alata. Ima jednu s velikim alatima za grubi rad i malu za finije radove. Ja u pozorište nosim ovu veliku kutiju, a na film malu, s finim alatom. Film i kazalište za mene nadopunjavaju jedno drugo. Kad bih baš morao birati, kazalište je važnije, trajnije i u toj mjeri magičnije jer se na istome mjestu u isto vrijeme konzument i umjetnik sreću. I to što se može u kazališnoj dvorani dogoditi tijekom predstave, ta neka razmjena energije, istine, ljubavi, u kinu se ne može neposredno dogoditi. U kazalište sam išao od jedanaeste godine. Moji roditelji radili su u tvornici obuće Koštana u Vranju i u to vrijeme su se karte za kazalište dobivale po tvornicama, sindikatima... Moji nikada nisu imali sluha za to pa smo brat i ja uzimali te karte. On je par puta otišao sa mnom i nije mu to nešto leglo, ali ja sam se zaljubio. Igrao sam u jednoj predstavi za djecu, a kasnije sam dobio i priliku da igram u “pravoj” predstavi, za večernju scenu. Tu sam se upoznao s ozbiljnim njuškama vranjskog kazališta. Ono je, po starini, drugo u Srbiji, nakon kragujevačkog, staro je više od stotinu godina i tamo rade vrlo poštovani glumci. Kada sam spoznao da sam, da tako kažem, pozvan da igram u “prvom timu”, to me okupiralo toliko da je cura prekinula sa mnom zbog toga, pa me rukometni trener izbacio iz momčadi, pa sam dobivao jedinice u školi... Samo bih prošao pored škole i nastavio u kazalište! A mogu vam reći da sam u kazalištu sam sve radio, samo kostime nisam glačao. Radio sam i na svjetlu i na tonu, bio sam inspicijent, sufler, dekorater, nabavljao rekvizite... Pomoglo mi je to kasnije, jer kad znate kako se pravi torta, nekako je bolje i jedete!