Ova je filmska godina u Hrvatskoj protekla u znaku debitanata čiji su nas filmovi predstavljali na nekim od najprestižnijih europskih festivala. Jedan je od njih i “Pelikan” mladog redatelja Filipa Herakovića, nastao u produkciji zagrebačke kuće Wolfgang&Dolly, a glavnu ulogu u njemu tumači Edi Ćelić. Prvi je to Herakovićev dugometražni igrani film, koji je svjetsku premijeru imao na Tallinn Black Nights Film Festivalu, gdje se s još sedamnaest filmova natjecao u kategoriji First Feature Competition, a nagradili su ga posebnom nagradom žirija za režiju. Odmah potom “Pelikan” je odletio i na regionalnu premijeru u Beograd, na Festival autorskog filma, a i tamo je odnio pobjedu u kategoriji Hrabri Balkan. S Herakovićem smo nakon beogradske projekcije razgovarali o nagradama, planovima i ideji za film iznimno neobične premise. Priča je to o ozlijeđenom nogometašu koji se tijekom oporavka u toplicama nađe na životnoj prekretnici te preispitujući vlastiti identitet i svrhu svog života, odluči postati sasvim druga osoba, prodajni predstavnik usisavača Branimir...
Prvo, čestitke na nagradama! Kako se osjećate?
Nagrade nikada ne očekujem! To i nije bilo u sferi moje pozornosti kad smo s filmom odlazili na festivale, tako da ni sam zapravo ne mogu još artikulirati koliko mi one osobno znače. No, doista je lijepo dobiti potvrdu za rad cijele ekipe.
Veliko je to priznanje, a pogotovo za debitantski film...
Ovo je svakako bila vrlo posebna godina za hrvatski film, a osobito za debitantski film u Hrvatskoj. Mislim da smo ove godine imali čak oko pet debitantskih filmova s premijerama na A festivalima, a čini mi se da je to zaista presedan. Neki od tih filmova vratili su se s nagradama, što znači da su na neki način bili i zapaženi, a ne samo prolaznici, što je stvarno fascinantno i rijetko se događa. Posebno je to i velika zadovoljština za sve autore s obzirom na to koliko je teško snimiti debitantski film. Prvi film, a mislim da je to otprilike europski prosjek, obično se razvija oko sedam godina. To znači da je posrijedi vrlo dug proces u kojem je užasno teško ostati fokusiran na priču koju želiš ispričati i sam projekt, a i neminovno je da se ljudi mijenjaju tijekom toliko dugog razdoblja. Vjerujem da puno znači kada dođeš s nekom potvrdom svega toga. Ipak, s “Pelikanom” je priča bila nešto drukčija jer naš je film zapravo snimljen mikroproračunskim sredstvima HAVC-a, a od početka pisanja scenarija pa do premijere prošle su samo dvije godine, što je gotovo pa rekordno!
Scenarij za film napisali ste u suradnji s Nikolinom Bogdanović, no odakle je došla ta početna ideja i tema?
Inicijalna ideja bila je moja, međutim tu sam ideju imao razrađenu više-manje u jednoj rečenici! Znao sam da je to priča o nogometašu koji se od ozljede oporavlja u toplicama i u jednom trenutku počinje se predstavljati kao netko drugi. Teško je reći odakle je točno ona došla, no sigurno je da ima veze s nekim osobnim osjećanjima i preokupacijama, tako da sam na neki način iz toga došao i do teme filma u kojoj preispitujem osobni identitet i protagonista koji pod svaku cijenu mora iskoračiti iz svoje kože i postati netko drugi. Ali glavni impuls dobio sam kada sam jednom prilikom vidio fotografiju Istarskih toplica, gdje smo poslije i snimali film, a to mi se činilo kao vrlo filmična lokacija s posebnom atmosferom. Od tog trenutka sve se nekako počelo povezivati i isprepletati, posebno u razgovoru sa scenaristicom Nikolinom Bogdanović, i na kraju smo shvatili da je to prostor u kojem želimo usidriti svoju priču. S Nikolinom sam već radio, poznajemo se još od studentskih dana. Pisali smo više kratkih filmova zajedno, tako da sam definitivno znao da želim da mi ona bude partnerica u pisanju. Scenarij smo uspjeli doista brzo iznjedriti jer nam je oboma ta tema bila bliska i iako je rad bio jako intenzivan, priča se s lakoćom odmatala.
Budući da ćemo “Pelikana” u hrvatskim kinima imati priliku gledati tek na ljeto, što nam o njemu za sada možete otkriti?
U najkraćim crtama, to je film o nogometnom golmanu koji je nakon skijaške ozljede na oporavku u toplicama. Budući da je smješten u potpuno drukčiji kontekst nego što je njegov život bio do tada i suočen je s potencijalnim krajem karijere, a samim time potencijalnim krajem života kakav je znao, prolazi kroz egzistencijalnu krizu i preispituje svoj život. U toplicama dolazi u kontakt s prodajnim predstavnicima na konferenciji na koju slučajno nabasa te u tome pokušava pronaći svoj novi identitet.
Kako je publika u Tallinnu i Beogradu reagirala na film?
Iznimno mi je drago što smo nekoliko dana nakon svjetske premijere u Tallinnu mogli imati i regionalnu u Beogradu te da su i jedna i druga prošle jako dobro. Reakcije publike, ali i kritike, bile su iznimno pozitivne i drago mi je što se publika saživjela s filmom.
Sada kada ste probili led, spremate li već i nešto novo na filmskom planu?
Trenutačno dovršavam kratki film pod naslovom “Zubi krokodila”, također prema scenariju Nikoline Bogdanović. U filmu je riječ o majci i sinu koji se usred zime pojavljuju na otoku u pustom odmaralištu. Film je već snimljen prošle zime na Pagu i trenutačno ga dovršavamo. Trebao bi izaći tijekom sljedeće godine. A s Matijom Drnikovićem i Tamarom Babun iz kuće Wolfgang&Dolly, koja je producirala i “Pelikana”, razvijam već sljedeći dugometražni film, koji će se zvati “Noćni valovi”. On je zapravo trebao biti moj prvi film, ali s “Pelikanom” smo zapravo sami sebe preduhitrili!
