– Ja sam Stan Sakai, a ovo je Miyamoto Usagi. On je zec, samuraj i primijetit ćete da najčešće stoji u travi. To je zato što ne volim crtati stopala. Na žalost, ne volim crtati ni konje, pa Usagi uglavnom putuje pješke – tako se zagrebačkoj publici na festivalu Crtani romani šou obratio autor jednog od najpoznatijih serijala u svijetu stripa.
U predavanju koje je na trenutke nalikovalo na stand-up komediju govorio je o sagi “Usagi Yojimbo” koju crta od 1984. i koja mu je donijela desetke međunarodnih priznanja, uključujući 21 nominaciju i tri osvojene Eisnerove nagrade (najveće priznanje u svijetu stripa).
Bizarna čudovišta
– Najviše se zabavljam crtajući japanska čudovišta. To je kultura puna mitova o demonima, od kojih su zapadnjacima mnogi potpuno apsurdni. Recimo, Japanci vjeruju da svaki predmet oživi nakon sto godina uporabe. Zamislite demona koji spava u obliku kišobrana ili stolne lampe! Zbog takvih vjerovanja u Japanu nema mnogo second hand shopova – nasmijao se.
Njegovo duhovito predavanje, prepuno podataka o japanskom folkloru, ali i američkom konzumerističkom pristupu stripu, savršeno je približilo atmosferu “Usagi Yojimboa” onima koji ga još nisu čitali. Riječ je o razigranoj priči smještenoj u razdoblje edo (rano 17. stoljeće), omiljenoj zbog atmosfere i popratne edukativne vrijednosti. U Americi ga objavljuju najveće izdavačke kuće, a strip mu je preveden na 12 jezika, od kojih je prvi bio – hrvatski!
U Japanu ga nema
Zanimljivo, iako je dobio niz priznanja za promociju japanske kulture u svijetu, u samom Japanu nikad mu nije objavljen nijedan sveščić stripa.
– Cijeli sam život radio u Americi i ne mogu se nadati interesu japanskih izdavača. Tržište mange strašno je zatvoreno. Što se Japana tiče, meni je najveća nagrada bila što sam upoznao oca mange Osamu Tezuku. Zaista ne mogu zamisliti veću čast – rekao nam je razdragani Sakai.
Sakai je simpa frajer, ali mi se čini da baš nije do kraja iskorišten na festivalu stripa. Očekivao sam i izvještaj s festivala u \"Večernjaku\", ali ništa. Festival je sjajno zamišljen, ali je organizacija bila puna rupa. Romera su stavili u malu dvoranu KIC-a, a povrh toga kasnio je više od pola sata. Romero je zvijezda, ali je nama koji smo sjedili u dvorani ostao gorak okus čekanja. Da ne spominjem da prvog dana festivala zbog nestanka struje nije održana tribina o povijesti hrvatskog stripa. Sramota! Zar organizatori nisu mogli na brzinu naći neki drugi prostor? Više profesionaolnosti ne bi škodilo.