Scena Amadeo ove godine, u već prepoznatom ambijentu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, obilježava četvrt stoljeća svog postojanja. Program je u subotu (20. srpnja) otvorio hrvatski pijanist i skladatelj Matej Meštrović, a u utorak (23. srpnja) su na pozornicu stali Stefan Milenković, vunderkind koji je sa tri godine uzeo violinu u svoje ruke, te Natalija Mladenović koja je klavir također počela svirati vrlo rano, sa samo pet godina.
Ovaj je dvojac u programu od pet skladbi publici predstavio svoje široko muzičko znanje, a uvodne priče koje smo čuli prije svake izvedene skladbe dodale su šarm i poletnost cjelokupnom koncertu. Naime Milenković, koji je svoj tisućiti nastup imao sa samo 16 godina, na sceni se zasigurno osjeća kao kod kuće, što potvrđuje svojim šaljivim dosjetkama, pričama i prirodnošću, a s druge strane i uživljenosti koja prevlada kada se začuju violinini zvuci.
Na samome nas je početku violinist uveo u svijet snova skladatelja Giuseppea Tartinija. "Đavolji triler" naziv je barokne sonate koju su Milenković i Mladenović impresivno izveli te nas u startu začarali, a možemo samo zamisliti kako je vrag to odsvirao u Tartinijevu snu kada je sam Tartini rekao kako je đavolja skladba bila nešto najteže i najzahtjevnije što je ikada čuo.
Naravno, bilo je tu i nekoliko stavaka briljantnog Beethovena ("Allegro con spirito", "Adagio con molta espressione", "Rondo: Allegro molto") , a uslijedile su dvije skladbe Henryka Wieniawskog - "Varijacije na orginalnu temu" te "Legende", Op.17 kojom je osvojio roditelje svoje zaručnice. Gromoglasan i dug pljesak orio se muzejem dok je Milenković šaljivom gestikulacijom te osmjehom na licu smirivao publiku koja je, doduše nakon nekog vremena, prestala pljeskati.
Posljednja skladba, po planu i programu, bila je "Tzigane" francuskog skladatelja Mauricea Ravela. Maestralan uvod violine, zatim most u kojemu se priključuje klavir te kulminacija dovoljno spora na početku, a razigrana na kraju bila je odličan završetak koncerta ovog dua na klaviru i violini, no publika nije odobravala njihov odlazak s bine. Završni pljesak orio se toliko dugo da se dvojac vratio na pozornicu te odsvirao još jednu, ovoga puta zaista završnu skladbu, pod nazivom "Kojoti".