Večeras, 20. srpnja, u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu, autorskom večeri Mateja Meštrovića i Zagrebačkih solista bit će otvorena 25. sezona Scene Amadeo. Jubilej je bio dobar povod da se prisjetimo povijesti i nastanka tog po mnogočemu posebnog festivala kroz razgovor s njegovim osnivačem i voditeljem Nenadom Jandrićem.
Scenu Amadeo nisu stvorile institucije, nego građani učinivši od festivala danas važnu i dragocjenu instituciju, a sve u želji da revitaliziraju i kulturom ispune Gornji grad. Počelo je razgovorima u Starim krovovima, kultnom gornjogradskom okupljalištu umjetnika i kulturnjaka, na početku 2000. godine.
– Osjećali smo to vrijeme kao prijelomnu godinu s ulaskom u novo tisućljeće i s novom političkom situacijom i klimom, pa smo došli na ideju da na Gornjem gradu oživimo u dalekoj prošlosti tradicionalni karneval. Sa mnom su u toj inicijalnoj grupi još bili Slobodan Prosperov Novak i arhitekt Željko Kovačić. Imali smo veliki entuzijazam, a ni podrška nije izostala. Uz podršku Grada i Turističke zajednice i mnogih prijatelja napravili smo petodnevni gornjogradski karneval, u zatvorenim prostorima i na ulicama i trgovima. Završnu svečanost na Markovu trgu režirala je Ivica Boban, pomogla su sva gradska kazališta, a Zagrepčani su došli u tisućama. Gornji grad tih je dana postao ono što su stare jezgre u svim europskim metropolama, poput oka u glavi čuvana, ali i živa središnja mjesta okupljanja i događanja.
- Nakon uspjeha karnevala ponovno smo sjeli u Stare krovove razmisliti što i kako dalje. Na Gornjem su gradu već postojale tada vrlo ugledne Večeri na Griču, festival klasične glazbe pod vodstvom gospođe Erike Krpan, ali mi smo htjeli nešto šire, polivalentno što će uključiti različite umjetničke žanrove i sadržaje – priča Jandrić s entuzijazmom koji je i danas zarazan.
Proširena ekipa u kojoj su bili novinarka Rada Vnuk – današnja Jandrićeva supruga, nažalost danas već pokojni glumački prvaci Božidar Orešković i Zorislav Zoričić, pijanist Neven Frangeš i legendarni majstor za klavire Augustin Faulend Gusti, krenula je u dvorištima gornjogradskih palača tražiti najbolji akustički prostor za ljetne koncerte i priredbe, u čemu im se pridružio Ivo Pogorelić čija je riječ bila presudna.
– Kad smo ušli u atrij Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Pogorelić je pljesnuo, osluhnuo, okrenuo se prema nama i rekao "to je to". I dodao "ti boga, kakvu je savršenu akustiku grof Pejačević napravio za svoje konje i poslugu" – govori Jandrić živo kao da je bilo jučer.
Prirodoslovni muzej je, naime, smješten u palači koja je davno pripadala grofu Pejačeviću, a u kojoj je kasnije mađarski grof i veliki župan zagrebački Antun Amadé de Varkony 1797. osnovao, otvorio i do 1834. godine vodio prvo zagrebačko javno kazalište poznato kao Amadeov teatar. Odatle i ime festivalu.
Skupina za kulturu ne samo zainteresiranih nego kulturi i umjetnosti kao dubokoj osobnoj i gradskoj potrebi posvećenih građana još jednom je u vrlo kratkom vremenu, uz veliku podršku prijatelja, napravila veliki pothvat.
Tadašnji direktor Kazališta Komedija dao im je montažnu pozornicu, ravnatelj Gavelle Krešo Dolenčić reflektore otpisane iz inventara tog kazališta, a Grad stolice. One plave stolice kojih se mi stariji dobro sjećamo s Tuđmanove jarunske parade.
– Bili smo po još nečemu odmah poznati i jedinstveni. Naime, u dvorištu Prirodoslovnog muzeja stajala je velika maketa dinosaura. Kako je bila prevelika da je uklonimo, mi smo je stavili na pozornicu, kao naš zaštitni znak. I tako je, u sjeni i i pod budnim okom tog dinosaura, 1. srpnja 2000. godine festival otvoren premijerom predstave "Vrhunska tajna". Bio je to političko-špijunski triler u izvedbi autora Božidara Oreškovića i prvaka Drame HNK Zorislava Zoričića. A prvi koncert održali su Neven Frangeš i Elvis Stanić – govori Jandrić i nastavlja prizivati galeriju važnih likova i festivalskih tema.
S posebnom se nježnošću sjeća prve službene fotografkinje festivala. Bila je to legendarna Marija Braut, koja je bila i mnogo više.
– Bila je uključena u sve i bila je, zapravo, naša gazdarica koja nas je uvijek vrlo angažirano i ozbiljno tjerala na posao i motivirala. Deset godina kasnije napravili smo u Gliptoteci s Marijom Braut i veliku izložbu njenih portreta nastalih na Sceni Amadeo. Nažalost, te 2010. godine u proljeće napustila nas je još jedna naša suradnica i prijateljica, slikarica Izabela Šimunović. Tog smo ljeta njoj u spomen napravili izložbu, što je preraslo u tradiciju izlaganja djela eminentnih hrvatskih umjetnika na temu prirodoslovlja. Danas je to velika i važna kolekcija – priča Jandrić.
Sve ostalo je povijest, i to sada već velika povijest u kojoj osobito važno mjesto imaju najbolji mladi hrvatski umjetnici kojima je Scena Amadeo uvijek bila otvorena. Među njima je bila i djevojčica s violončelom Monika Leskovar ili Petrit Çeku, genij gitare koji je Sceni Amadeo ostao vjeran sve ove godine, pa će i ovog ljeta nastupiti tri puta u različitim sastavima, dok će raskošan i nadasve raznolik glazbeni program zaključiti na kraju kolovoza Aljoša Jurinić. Nakon toga u rujnu slijedi niz sjajnih, već klasičnih kazališnih predstava – monodrama.
Većina umjetnika koji nastupaju već su dio festivalske obitelji. Nema više Arsena, ali tradiciju njegovih nastupa nastavlja Matija Dedić kojem će se pridružiti i njegova kći Lu, dok će Miroslav Tadić obilježiti već dvadeset godina suradnje i nastupa na Sceni Amadeo. Raznovrsni programi vrhunskih hrvatskih i stranih umjetnika trajat će do polovice rujna. Naći ćete ih na adresi scenaamadeo.hr. Izaberite i krenite u Demetrovu 1.
Scena Amadeo ovog se ljeta vratila u obnovljen, dograđen i osuvremenjen Hrvatski prirodoslovni muzej čiji je atrij dobio i krov.
– Zahvalni smo svima koji su nam u međuvremenu pružali utočište, osobito Muzeju za umjetnost i obrt i Klovićevim dvorima, ali jedva smo dočekali poziv ravnateljice Hrvatskog prirodoslovnog muzeja Tatjane Vlahović da se vratimo kući – kaže Jandrić i na kraju izriče najveću želju, koju mnogi od nas s njim dijele, za Gornji grad.
– Kao što je Pešćenica bila Malnarova, tako je ovo naša gornjogradska republika. Ali, mene je sram kada vidim sve one ljude koji čuče uz metalnu ogradu oko Markova trga. Zato se nadam da će barem moji unuci doživjeti dan kad će se Vlada i Sabor odseliti i prepustiti Gornji grad građanima Zagreba i našim gostima.
