Iako je svijet upoznao uistinu cijeli niz velikih ljudi koji su svoja najveća dostignuća ostvarili u Silicijskoj dolini, jedno se ime, ali baš u svakom razgovoru s tom temom, nameće kao neizbježno. Steve Jobs priznat je kao čovjek, ako ništa drugo, s najvećom karizmom među poduzetnicima i inovatorima u tehnologiji i računalstvu kakve ih danas poznajemo. I nakon smrti tvorac jedne od najvrednijih kompanija današnjice pobuđuje zanimanje te je bio predmet brojnih knjiga i filmova, među kojima se ističu njegova službena biografija "Jobs" Waltera Isaacsona te istoimeni film u kojem ga, čak i prilično dobro, tumači Ashton Kutcher. Ipak, ni jedno ni drugo nije postiglo svekoliko priznanje kao ultimativni hommage velikom inovatoru pa je već u pripremi i drugi film o njegovu životu prema Isaacsonovoj knjizi, gdje se kao još jedan mogući tumač njegova lika pojavljuje i takva glumačka veličina kao što je Michael Fassbender. Ali, ujesen prošle godine pojavila se nova biografija koju je napisao Brent Schlender, novinar koji je Jobsa pratio 25 godina za Wall Street Journal i Fortune, upoznali su se 1986. kada je Jobs osnovao NeXT nakon odlaska iz Applea. U tome mu je pomogao Rick Tetzeli, također dugogodišnji Fortuneov tehnološki novinar i urednik, danas glavni čovjek magazina Fast Company.
Umjereno o privatnom životu
Što je u toj knjizi, otkriva već i njezin naslov: "Becoming Steve Jobs: The Evolution of a Reckless Upstart Into a Visionary Leader" (u slobodnom prijevodu, postati Steve Jobs: evolucija neotesanog skorojevića u vođu s vizijom). No, zašto uopće pisati Jobsovu biografiju nakon što je osobno Jobs dopustio Walteru Isaasconu da bude njegov službeni biograf? U američkim se medijima knjiga koja je podigla dosta prašine doživljava kao korektiv Isaacsonovoj, no autor o tome ima drugačije mišljenje pa u jednom intervjuu kaže kako je jednostavno imao drugačiji uvid u samog Jobsa, ali mu također nije čudno da je sam Jobs odabrao Waltera.
Isaacson je prije Jobsove napisao i biografije Alberta Einsteina, Benjamina Franklina i Henryja Kissingera, što je Jobsu bilo dovoljno da nikad ne zatraži autorizaciju. Kako i ne bi. Poznato je kako je tvorac Applea komunicirao tek s nekoliko novinara te je nastojao da se to nikada ne promijeni, a važnije je objave dozirao te ih u dogovoru s kolegama davao tek određenim medijima. Brent Schlender bio je jedan od tih novinara koji je, kako uostalom doznajemo i iz knjige, sa Steveom Jobsom ostvario i osoban odnos, pa je valjda i stoga knjiga napisana u prvom licu. Iako je u početku bilo otpora unutar Applea, motiviranog nekorektnim medijskim napisima nakon Jobsove smrti o tome kakav je on zapravo bio čovjek, nepristojnim pokušajima da se kapitalizira sjećanje na njega, novu su biografiju najbliži Jobsovi suradnici ocijenili s "to je to", ovo je dakle knjiga koju Apple želi da pročitate.
Izgleda kako su Schlender i Tetzeli obavili prilično dobar posao u pronalaženju razloga Jobsova uspjeha. U doista konciznoj i preciznoj maniri autori jasno označavaju ključne događaje i osobe iz Jobsova života koji su doveli do nevjerojatnog preobražaja ovog poduzetnika. Preobražaja čovjeka kontroverzne i konfliktne osobnosti u mudrog biznismena koji će i tvrtku koju je stvorio preobraziti na isti način, od potpunog gubitnika praktično bez nade u opstanak u najrenomiraniju svjetsku tehnološku kompaniju. Dakle, neće biti puno činjenica oko kojih se dvije biografije ne slažu, zapravo ih je zanemarivo malo, no dublji uvid, uz doticanje Jobsova privatnog života tek onoliko koliko je potrebno da ga se prikaže i kao osobu s privatnim žudnjama i strepnjama.
U ovom tekstu posvetit ćemo se nekima od tih ključnih figura koje su imale presudan utjecaj na Apple i Jobsa, među njima nezaobilazan je Bill Gates. Iz knjige je jasno kako su se autori neprijeporno odredili u jednom – Jobs nikada nije dostigao Gatesa te će priznati kako je Gates doista najveći tehnološki poduzetnik svih vremena. Dvojica tehnoloških velikana zatvorila su puni krug ne samo u međusobnom odnosu, nego i u odnosu svojih vizija koje su obojica pretočili u vodeće svjetske kompanije. Iako u počecima Gates obilazi Jobsa, koji ga nerijetko ostavlja da ga čeka i po pola sata, ispostavit će se kako će vizija tvorca Microsofta po kojoj budućnost računala ne leži u hardveru, nego u softveru, odnosno operativnom sustavu, Jobsa staviti u podređeni položaj koji će se promijeniti tek početkom 21. st.
Brent Schlender imao je tu čast da za Fortune 1991. napravi paralelni intervju s obojicom u povodu 20. rođendana osobnog računala. Koliko su Jobs i Gates veliki i važni, svjedoči i činjenica da, iako je prvi službeni PC IBM-ov, na taj intervju nije pozvan nitko drugi. Pa i tada se vidjelo koliko je to rivalstvo. Jobs je, naime, izmudrio da se intervju dogodi u njegovoj kući iako je Gates već tada bio globalna poslovna veličina. Još će samo jednom Jobs i Gates dati paralelni intervju, i to će biti javno, publici konferencije D5 2007. godine. Kako je Steve Jobs kao mlad i neiskusan poduzetnik nevješt u korporativnim nadmetanjima izguran iz svojeg Applea 1985., osnovao je NeXT koji je trebao proizvoditi računala za edukativne i poslovne svrhe. Iz tog mu je perioda s Appleom ostalo jedino znanje o marketingu, koje je usvojio od mentora Regisa McKenne, marketinškog gurua koji je promovirao i Intel, a kojemu Schlender daje titulu prve doista važne osobe u Jobsovu životu i karijeri.
Na krilima uspjeha Toy Story
To će znanje Jobs koristiti za cijele aktivne karijere. Iako se i ranije vidjelo, kako potanko objašnjava Schlender, da od NeXT-a neće biti ništa, upravo je Bill Gates označio i njegov definitivan kraj odbivši Jobsov zahtjev da pristane izrađivati softver za njegova nova računala. Iako ćemo često, kada se govori o poduzetništvu, slušati suprotno, za Schlendera je nedvojbeno da je Steven Paul Jobs na svom putu do vladara tehnologije imao i dosta sreće. Ona mu se ponajviše nasmiješila u Lucasfilm Graphics Groupu, odnosno Pixaru. Prvo je kompaniju dobio praktično stjecajem okolnosti jer njezin je vlasnik George Lucas bio prisiljen prodati je debelo ispod cijene, za pet milijuna dolara. Upravo je ta prodaja glavna točka razvoja Jobsove poduzetničke karijere, jer ne samo da će slijed događaja pokazati kako je ta zapravo instinktivna kupnja bila nevjerojatan potez, nego će Jobs ovdje naučiti i gdje je cijelo vrijeme griješio, odnosno kako se rukovodi grupom kreativnih ljudi.
Tu je upoznao Eda Catmulla i Johna Lassetera. Prvi nije, znajući Jobsovu tešku povijest odnosa s ljudima, ponovio pogrešku nekadašnjih Steveovih suradnika. Uspijevao ga je uvijek ostavljati negdje sa strane, u ulozi promatrača toka kreativnog procesa. Jobs je, s druge strane, uvidio koliki potencijali leže u animaciji i 3D prikazima te nikada, unatoč dosta dugom teškom periodu za Pixar obilježenom otpuštanjima i zamrznutim plaćama, nije htio odustati od tog odjela iako on nije zarađivao. Bilo je to opravdano jer je Luxo Jr., kratak animirani film, zabilježio nevjerojatan uspjeh kod publike animatorske konferencije SIGGRAPH. Taj Luxo Jr., antropomorfiziranu stolnu lampu, stvorio je Lasseter. Pixar nikad nije imao novca za cjelovečernji animirani film pa je prvoj velikoj globalnoj uspješnici – "Toy Story" – pomogao Disney. Ali ne zato što je Jeffrey Katzenberg, Disneyjev šef, uvidio kako je Pixar super, nego zato što nikako drugačije nije mogao uvjeriti Lassetera da radi za Disney.
Upravo je Schlender sa svojim kćerima bio prvi koji je vidio prvu sirovu verziju, što vjerno oslikava odnos Jobsa i medija. Jer, iako o prvih nekoliko susreta s Jobsom američki novinar nije objavio ništa, Jobs ga je zadržao uz sebe cijeneći što konačno može razgovarati s novinarom koji nešto zna o računalima. Schlender je pak znao s Jobsom dobro igrati što je urodilo s nekih 150 susreta. Zbog tog odnosa, odnosno njegovih napisa po povratku Jobsa u Apple, zbačeni šef Gil Amelio nazvao ga je literarnim ubojicom sa sjekirom. Pixar je od tog megauspješnog crtića dobio samo 12,5 posto od prodanih ulaznica, ali vrijednost je događaja time veća jer je u pravom svjetlu pokazao neviđenu sposobnost Jobsa da motivira ljude. No, ovdje on, za razliku od početaka u Appleu i NeXT-u, nije ponovio pogreške zbog kojih ga se Schlender nerijetko usuđuje nazvati i "šupkom". U NeXT-u je nakon entuzijastičnog početka uspio razjuriti sve najbliže suradnike i gotovo pasti u anonimnost. Nakon toga bi Jobs, kada ni negdje zapelo, pitao: "Što možemo učiniti da se pomaknemo naprijed?"
No, da se razumijemo, posao je za Jobsa sve, pa i kada privatno posjećuje svoje suradnike i vidi da Lasseter svaki dan na posao dolazi u trošnoj hondi. On mu omogućuje da kupi novi automobil, ali ne zato što je to Lasseter zaslužio, nego zato što se brine tko će raditi sudari li se talentirani animator! Gatesu će Jobs i sam nehotično priznati da je veći pri službenoj objavi svojeg povratka u Apple kada se Gates okupljenom mnoštvu obraća s velikog ekrana ispod kojeg se Steve doima tek kao prezenter. Jobs je tada Microsoft proglasio strateškim partnerom što se drži najnižom točkom u Appleovoj povijesti. Ali, krug s Jobsom Gates je zatvorio sam, također nehotice, obraćanjem na CES-u 2000. u trenutku kada Microsoft dosiže najvišu vrijednost od 619,3 milijarde dolara. Nikada neće vrijediti više. Tom prilikom Gates je iznio svoju viziju digitalnog svijeta pa će, nekako pravedno, nakon dugogodišnjih optužbi da su Windowsi klon Appleova operativnog sustava, Jobs i njegovi suradnici zaključiti da nije Microsoft taj koji tu viziju može pretočiti u stvarnost, već da su to oni. I bili su u pravu, iTunes i iPod bili su proizvodi koji su Apple promovirali u tehnološku kompaniju budućnosti prema kojoj će se ravnati svi ostali. Iako kroz cijelu biografiju autori nastoje dati više ljudskog lica beskompromisnom biznismenu, počesto djetinjastog ponašanja, perfekcionistu nemilosrdnom i prema najbližim suradnicima, označavajući i njegovu suprugu Laurene s kojom je prohodao za vrijeme Pixara kao jednu od najznačajnijih osoba, teško u tome i uspijevaju.
Ne pomaže tu ni epizoda s ponudom za presađivanje jetre Tima Cooka, ni malo poznata činjenica da je Jobs skrivao rak sve dok nije kompletirana prodaja Pixara, ali korektno o tome izvještavajući nove vlasnike Disney, dajući im šansu da odustanu. Ni Laurene, s kojom je ostao do kraja života, kao ni bilo tko od suradnika, nije imao objašnjenje za tu težu stranu Jobsova karaktera koja ga nikad nije napustila. Ipak, prema kraju knjige, Schlendera svladavaju osjećaji i on prema Steveu Jobsu biva popustljiviji, što kulminira i žaljenjem zbog načina na koji je Jobs prekinuo poslovnu suradnju s njim. Novinar je obolio od meningitisa te ostao bez sluha na jednom uhu što je za Jobsa bilo dovoljno da više ne odrade nijedan članak, iako ga je redovito posjećivao u bolnici i osigurao mu vrhunski tretman. Nikada mu nije otkrio razlog zašto je tako postupio.
>> Zero to one: Povijest napretka uči da je monopol preduvjet svakoga uspješnog biznisa