– Gliha je uvijek na Staru godinu odlazio u atelje i započinjao slikati sliku koja će povezati prethodnu godinu s budućom – prisjeća se poznata naša filmašica Gordana Hajni jednog od najvećih hrvatskih slikara druge polovice 20.stoljeća Otona Glihe (1914.–1999.) čiju 100-godišnjicu rođenja obilježavamo cijelo proljeće i ljeto nizom izložbi u Rijeci i na Krku, a koje svoju krunu sada imaju u Zagrebu.
Uz kavu i travu
Gordana Hajni snimila je sa Zoranom Budakom 1981. film o Glihi. Bio je to “Svečani zastor”, snimljen kad je zastor za riječki HNK Ivan pl. Zajc Gliha oslikao motivom gromača koje predstavljaju umjetnikovu stvaralačku jezgru. Kao da i nije ništa drugo slikao, Gliha je uvijek izjednačavan s gromačama. One su kao prvoreazredni primjer suvremene slikarske apstrakcije bile nedjeljiv dio njegova identiteta, a na riječkom zastoru dosezale su gotovo svoju prirodnu veličinu!
Gliha je bio veličina, pa je svako dokumentirano sjećanje na njega dragocijeno, a na to se upravo oslanja izložba koja se u zagrebačkoj Galeriji Mona Lisa obitelji Henc otvara večeras u Tkalčićevoj ulici.
I baš kao što je Glihina kićica vezala staru i novu godinu, ni izlagačka se nit njegovih obljetničkih izložbi nije prekinula nakon što su ljetos prvo krčke galerije Decumanus i Lapidarij pripremile dvije Glihine izložbe, impresivnu je izložbu priredio i riječki MMSU. Sve se sada nastavlja u Zagrebu. I to na dvije adrese – uz izložbu u Galeriji Mona Lisa, u Galeriju Klovićevi dvori stiže i izložba iz riječkog MSSU koju su priredile Vilma Bartolić i Ana Medić, a koja se pak otvara 18. rujna. No ona nema onu važnu životnu dimenziju koju nalazimo u Mona Lisi gdje se uz tridesetak Glihinih radova objavljuju sjećanja na Glihu njegovih bliskih prijatelja koji su se družili s umjetnikom, dolazili u atelje, pijuckali kavu i travu, pa raspravljali do kasnih sati. Zvali su to plenumima. Bili su tu akademik Vladimir Marković, prof. Zdenko Tonković, prof. Ferdinand Meder, dr. Srđan Gustinčić i prof. Gordana Hajni koja i bilježi njihova sjećanja u katalogu. Gliha je volio njihovo društvo i kad je slikao, ali bi to radio odvojen zastorom od njih.
Luksuz su ljudi
Nije, međutim, volio da ga se gleda dok slika, a slike u nastajanju okretao je uvijek licem prema zidu – prisjećaju se oni. Valja reći da je mu je atelje bio krajnje skroman, zaključili biste da živi siromaški.
Na Krku smo 80-ih i sami bili u njegovu ateljeu. Sklepan krevet u uglu, grubi stol, neugledne stolice. Ni trunke luksuza.
Luksuz su bili ljudi – od Gašpara koji je ložio peć da ga grije, do pjesnika Kaštelana ili slikara Šohaja, prisjećaju se prijatelji. Prije svih bila je tu srodna duša, kiparica Mila Kumbatović, s kojom je proveo život. I sin Milen koji je tragično skončao, nakon čega se više nije moglo čuti Glihu da pjeva...