Na najljepšem mjestu u "najlipšem gradu na svitu" smještena je galerija Kula koja se bavi izlagačko-izdavačkom djelatnošću i u kojoj su izlagali neki od najvećih svjetskih umjetnika. Mnoge je pozitivno prodrmala vijest da je galerija Kula ovogodišnji dobitnik Nagrade grada Splita. Jer to znači da se napori u kulturi i marljiv rad ipak prepoznaju u Splitu, koji političari obično samo prigodno, u izbornoj kampanji, vole nazivati Marulovim gradom, ali se prema njemu i u njemu baš tako ne ponašaju.
Duju Mrduljaša, vlasnika i ravnatelja galerije Kula, pitali smo stoga je li ga Nagrada grada Splita iznenadila?
Jest. Nominirali su me Pero Perišić i Rotary klub Split uz potporu Branka Franceschija, Kuzme Kovačića, Kažimira Hraste, Radoslava Tomića... Drago mi je što je Gradsko vijeće usvojilo prijedlog i što ću na Svetog Duju primiti nagradu. Doživljavam je kao priznanje dugogodišnjem radu. Tko kaže da mu nagrada ne paše, taj laže. Kad godinama radite nešto što volite, onda o priznanjima ne razmišljate. Ali, lijepo je kad to bude prepoznato i nagrađeno.
Galeriju Kula osnovao je gotovo prije tri deseteljeća vaš otac Stanko Mrduljaš, igrač Hajduka, popularni Babo. Pomalo neuobičajeno za nogometaša?
Otac je šezdesetak godina bio kolekcionar, kao dijete je slikao. Premda ga je "odnio balun", strast prema umjetnosti uvijek je ostala. Igrao je u Hajduku, bio rezerva Beari, zatim u RNK Splitu, pa u Trešnjevki, Njemačkoj i Americi. Osnovao je galeriju, a ja sam je preuzeo prije dvanaestak godina. Profesor sam kineziologije i povijesti umjetnosti, otac mi je usadio ljubav za umjetnost. Igrao sam tenis, išao na turnire i s njim posjećivao atelijere. Da nije bilo oca, vjerojatno se danas ne bih time bavio. Ponosim se što je galerija opstala, to mi je najveća zadovoljština. Profilirala se svojim programom, drukčija je. Odlično surađujemo s Galerijom umjetnina i HAZU. Organizirali smo nekoliko zajedničkih izložbi i ta je suradnja dala jednu drugu dimenziju prezentaciji i vidljivosti umjetnika.
Mnogi su izlagali u čarobnom prostoru galerije Kula gdje se susreću antika i suvremenost i gdje se doista osjeća jedna posebna energija. Ovdje su gostovali neki od najpoznatijih umjetnika. Možete li izdvojiti neku izložbu, što vam je najteže u radu?
Teško je nekoga posebno izdvojiti. Svake godine organiziramo pet-šest izložbi. To je idealno, to možemo podnijeti vremenski i financijski. Najteže je zatvoriti financijsku konstrukciju. Supruzi, koja mi u tome pomaže, i meni istraživački dio, zašto i kad nečija djela izložiti, nije problem. Proučavamo što bi bilo zanimljivo. Kad dovedete neko međunarodno značajno ime, onda Split i cijela Hrvatska dobivaju mjesto na svjetskoj karti umjetnosti. Nama je sve to izazov. Zanimljivo je kako umjetnici reagiraju na ovaj prostor, kako s njim ulaze u dijalog. Svaka izložba je poseban projekt rađen samo za galeriju Kula. Baš naš, zaseban projekt u kojem je umjetnik fokusiran samo na Kulu. Zato volim to što radimo.
Kako ide realizacija, od ideje do otvaranja izložbe, susrećete li se s nezamislivim zahtjevima?
Najteža je bila izložba Juliãa Sarmenta, i fizički i mentalno, ali ona mi je otvorila sva vrata. Prvi put smo ušli u sustav svjetskog profesionalizma, u nešto novo, u suradnju galerijskih, kustoskih, kolekcionarskih i financijskih institucija. Prvi put smo profesionalno radili s nekim umjetnikom preko galerija i kolekcionara koji postavljaju svakakve uvjete. Morali smo tako primjerice donijeti radove iz Rima, Brazila, New Yorka, Pariza, Bruxellesa, Lisabona... Trebalo je odrediti način kako osigurati djela, kako ih transportirati, udovoljiti zahtjevima kolekcionara da s njima putuju, udovoljiti kustosima, a da sve bude financijski izdrživo i da umjetnik pristane. Jednom prilikom smo dvanaest dana putovali Europom, skupljali djela i poslije ih vraćali. A najluđi je bio zahtjev jednog kolekcionara da samo jedan rad putuje u posebno klimatiziranom kombiju te da s njim ide kustos koji će ga u galeriji otvoriti, postaviti i nakon svega zapakirati. Na to nismo nikako mogli pristati.
U galeriju Kula uspjeli ste dovesti Tonyja Cragga, Petera Halleya, Heima Zoberniga, Kažimira Hrastu, Gorana Trbuljaka, Antu Rašića, Mimma Paladina, Herberta Brandla, Juliãa Sarmenta, Ignasija Aballija, Davida Maljkovića i brojne druge. I u vrijeme pandemije koronavirusa u protekle dvije godine uspijevali ste organizirati izložbe. Kako?
Bilo je neizvjesno hoćemo li moći izložiti radove Matta Mullicana i Dubravke Rakoci. Vrlo stresno jer se epidemiološka situacija mijenjala iz dana u dan. Uspjeli smo, bilo je fenomenalno. Matt Mullican došao je iz Amerike.
Kakvi su vam planovi? Što ćemo do kraja godine vidjeti u Kuli?
Dvije godine unaprijed morate planirati izložbu da bi se realizirala. Dovodimo velika imena hrvatske i svjetske suvremene umjetnosti: Vlastu Žanić, Netka Solakova, Johna Bocka, Zlatana Mehavovića... Bitno mi je da je prostor Kule doveden svrsi. Da se koristi na maksimalan način, da ovdje vlada sinergija suvremene i antičke umjetnosti. Jedno umjetničko ime otvara vrata drugima. Bitna je reputacija u međunarodnim krugovima, a samim dovođenjem stranih umjetnika i naši postaju vidljiviji na svjetskoj karti. Volim pomoći plasiranju hrvatske umjetnosti u inozemstvo. Zanimljivo je kako na izložbe u Kulu stranci dolaze ciljano. Dolaze kolekcionari iz svih dijelova svijeta i kustosi iz muzeja. Kolekcionare danas treba upoznavati sa suvremenom umjetnošću. Oni su "stali" na moderni i nema dalje. Ovakvi prostori kao što je Kula pružaju im mogućnost da se upoznaju s nekim autorima čija djela ne bi imali priliku vidjeti.
Kako se nosite sa stresovima?
Sport mi pomaže mentalno. Poraz je sastavni dio života, to se u sportu nauči. Danas izgubite, ali sutra se morate ustati. I sinove učim važnosti sporta, ali škola mora biti na prvom mjestu. I moj otac, sad već u poznim godinama i sa srčanim tegobama, još uvijek svako jutro pješice krene od Spinuta i ćirne u Kulu.