Godinu na isteku nedvojbeno je obilježila pandemija korone, a time i promjena navika svjetske populacije koje su se itekako odnosile i na konzumiranje glazbe. Bez koncerata, u blažem ili jačem lockdownu, mnogi su najveći dio vremena boravili kod kuće, pri čemu je, prema godišnjim izvještajima prodaje, posebno profitirala industrija streaming servisa.
Već i nepotpuni domaći podaci o povećanju korištenja streaming servisa prisutnih u Hrvatskoj, pa i raspodjela zarade glazbenicima čija se glazba na njima sluša, pokazuju povećano korištenje. Ali i puno veću zaradu streaming kompanija, nego glazbenika čije materijale prodaju. Što se tiče povećanja prodaje, jasno je da streaming servisi u svijetu odnose pobjedu kao najkorišteniji format za slušanje glazbe.
Stoga se valja podsjetiti jedine “krive” poslovne prognoze Stevea Jobsa iz Applea, kad je prije petnaestak godina u američkom magazinu Rolling Stone izjavio da streaming nema budućnosti, jer ljudi žele fizički “posjedovati” svoju glazbu. Jobs je bio u krivu, pa se i Apple od tada puno jače uključio na tržište streaminga, ali mnoge nedoumice ostaju prisutne. Jer, koliko god je model pretplate i korištenja “iz kuće” postao dominantan, pala je kvaliteta takve masovne distribucije. Teško je očekivati da ćete za pedesetak kuna pretplate mjesečno dobiti kvalitetu zvuka tisuća albuma, kad jedan CD u trgovini košta više od toga. Neke bi razlike u kapitalizmu moralo biti?
Naravno, jer kvaliteta zapisa i slušanja streaminga nije ni blizu CD reprodukciji, iako to mnoge slušatelje ni ne zanima i to ne primjećuju. Ne samo zato što se najčešće radi o isporuci 320 kbps, za razliku od “punog formata” zvuka CD-a, nego i zato što automatizirano sučelje streaming servisa smanjuje dinamiku snimke, što možete jednostavno provjeriti izravnom usporedbom kvalitete zvuka CD-a i reprodukcije streaminga, čak i kad odaberete opciju “hi-fi slušanja”, ako je nude.
No industrija ide dalje i traži kupce pa se u zadnjem desetljeću nametnula kategorija snimaka visoke rezolucije, u kojoj možete preuzeti/kupiti digitalne snimke u rezoluciji od 24 bita, što je viša rezolucija nego CD format, koji podržava 16-bitne snimke, iako je razliku teško zapaziti ljudskom uhu. Dolazak Blu-ray formata bitno je pripomogao još većoj popularnosti hi-res zapisa (visoke rezolucije), jer Blu-Ray diskovi podržavaju puno veću količinu podataka nego DVD, a pogotovo CD. Ogledan primjer za novu industriju bio je i sjajan box set “Archives Vol 1.” Neila Younga prije desetak godina (prije nekoliko tjedana pojavio se dugo čekani drugi dio, ali može se kupiti samo s Youngove web-stranice), kojemu je glavna reklama bila upravo činjenica da su u Blu-ray formatu kupci zapravo dobivali studijske mastere, dakako, za puno veću cijenu nego kad su Youngov “Archives” kupili na CD formatu.
No, s druge strane, pitanje je što ljudsko uho zapravo može čuti. I dok se razlika u zvuku između mp3 formata i CD-a jasno čuje, ostaje dilema je li to placebo što čuju slušatelji koji su pasionirani potrošači glazbe u hi-res formatu. Bez obzira na takva pitanja, upravo je to razlog da se mnogi materijali, pogotovo box setovi najprodavanijih starijih imena, pojavljuju i s Blu-ray inačicom na kojoj su ne samo audiozapisi u visokoj rezoluciji nego i razni arhivski videomaterijali kojih je moguće naslagati daleko veću količinu na Blu-ray disku nego na DVD-u.
Dobar primjer su šampioni prodaje Pink Floyd, koji su za svoj golemi box set “Early Years”, ili šest pojedinačnih izdanja s materijalima od 1965. do 1972. godine, odabrali upravo kombinaciju CD-a, DVD-a i Blu-raya, slično kao i na prijašnjim višetomnim boxovima “Immersions”, vezanim za albume “The Dark Side of the Moon”, “Wish You Were Here” i “The Wall”. Pa kako je moguće da uz ovakvu konkurenciju visoke rezolucije i relativno sniženih cijena digitalne ponude, ili svima dostupnih streaminga, plastični vinili doživljavaju procvat?
Radi se o povezanom djelovanju, jer kako inače objasniti da su ne samo 1973. Pink Floyd s “The Dark Side of the Moon” ostali na američkoj top-100 ljestvici godinama nego da su i danas upravo albumi Pink Floyda “Endless River” i stari favoriti od “The Dark Side of the Moon”, “The Wall” i drugih, među najprodavanijim vinilima?
Radi se o tome da će pristojno stojeća svjetska publika najčešće kupiti i digitalna izdanja i vinile. S jednim će dobiti digitalni komfor i brz pristup glazbi, a s drugim drukčije iskustvo slušanja, kvalitetniji zvuk s manje kompresije, digital clippinga i loudnessa, velike omotnice koje s vizualne i grafičke strane djeluju daleko ozbiljnije od minijaturnih replika CD-ova te najčešće i neku veliku knjigu s neobjavljenim fotografijama, novim esejima, itd., uključenu u box set. Drugim riječima, ako je igdje istinita ona izreka da se povijest ponavlja, onda je to upravo u svjetskoj diskografskoj industriji.