Kada kažemo Belgija, pomislimo na pivo. Pa na vafle. I čokoladu i sir. No, ništa od toga nije uspješno kao Štrumpfovi. Svi mi koji smo odrastali 80-ih i 90-ih godina dobro smo upoznali poseban svijet malih plavih bića visokih tek tri jabuke. Na glavi su imali bijelu kapu, sličnu onoj koju su nosili stari Grci i Frigijci, a možete je vidjeti i na grbu američkog Senata. Nosili su bijele hlače iz kojih je virio repić. I bili neodoljivo simpatičnima sa svojim imenima koja su odmah odavala i njihov karakter. Pa su tako među njih stotinjak bili i Svirko, Gruber, Divlji, Medeni, Lumen, Mrgud, Papa Štrumpf, Pjesnik, Harma, Štrumpfeta, Štrumpfica...
Jasna poruka
Majušna stvorenja, koja je u Bruxellesu osmislio i svijetu pokazao belgijski stripaš Pierre Culliford Peyo, ubrzo su prerasla termin prije Dnevnika na malim ekranima i uzdigla se do jedne od ikona popularne kulture prije 30-40 godina. Pojavili su se prije 60 godina kao sporedni likovi u Peyinu stripu “Johan et Pirlouit”, srednjovjekovnoj priči o kraljevu pažu i njegovu kompanjonu. No, nakon samo dvije godine Štrumpfovi zaslužuju svoj strip kojim počinje dug život, a uključuje i filmove, predstave, spektakle na ledu, dodatne proizvode, sve što vam padne na pamet. Jer sve što ima bilo kakve veze s malim plavim stvorenjima uspješno je. Priča o Štrumpfovima vrti se oko klasičnog sukoba dobra i zla, gdje zločesti čarobnjak Gargamel pokušava sve kako bi se Štrumpfovima osvetio jer su mu davno poremetili plan da stvori tekućinu koja će pretvoriti željezo u zlato, gdje je među sastojcima i štrumopf. Tako će čak kreirati i ženskog štrumpfa, Štrumpfetu, kako bi među njih unio razdor. Normalno, plan propada i Štrumpfeta je prihvaćena. Belgijski autor svoje junake postavio je tako kako bi ih danas bilo teško postaviti, oni su lišeni seksualnosti i želje za materijalnim. Poruka koja iz toga proizlazi, međutim, svakako je prihvatljiva i danas, oni žive bez trzavica i u harmoniji koju remeti samo netko izvana – Gargamel. Oni su i vegetarijanci. No, distinkciju iza svojih junaka koji su mitska bića i čovjeka Peyo je napravio vrlo jednostavno, dao im je samo četiri prsta. Bilo je, međutim, slučajeva da se u tom utopijskom svijetu prepoznavalo i nešto drugo. Pariški profesor Antoine Bueno napisao je knjigu u kojoj u priči o Štrumpfovima prepoznaje antisemitizam, rasizam i komunizam. Za njega je to svijet u kojem nema privatne inicijative, gdje se i jede u zajedničkoj prostoriji, gdje postoji samo jedan vođa, 542-godišnji Papa Štrumpf i gdje Štrumpfovi vrlo rijetko napuštaju njihovu malu domaju.
Osmislio i zombije
Čak je Bueno u Papa Štrumpfu prepoznao i Staljina dok mu je Lumen – Trocki. Ili se sve može gledati s jedne druge strane, Gargamel je personifikacija Židova, mislio je tada Bueno, dok priča o crnim Štrumpfovima, u kojoj muha ugrize mala bića pa ona pocrne i više ne mogu govoriti, ima rasistički ton. Svašta. Puno je zanimljivije primijetiti kako je upravo u toj epizodi Peyo punih devet godina prije Georgea Romera osmislio – zombije. Moramo se podsjetiti i sjajnog odabira nekadašnje TV Zagreb. Glas je Gargamelu posudio Josip Bobi Marotti, Papi Štrumpfu Ljubo Kapor pa onda Božidar Smiljanić, Martin Sagner Trapavom. Teško je sjetiti se nekoga tko nije zastao i sjeo kada bi se iz ondašnjeg RIZ ili Gorenje televizora začule riječi: “Nekoć davno postojala je šumica u kojoj su u svom tajnom naselju živjela malena stvorenja, a zvali su se – Štrumpfovi”.