Sukobi na ljevici zbog Jergovića i Tita

Razgovorom u Vijencu, od 13. siječnja 2011., u povodu izlaska Hrvatske književne enciklopedije, njezin je urednik Velimir Visković izazvao ne samo pozornost tzv. kulturne javnosti nego i javnu graju jednoga njezina dijela. Posebno zbog dijela razgovora u kojemu je rekao što misli o Miljenku Jergoviću.

Na Viskovićevu kritiku Jergovića odmah je reagirao Jergovićev bivši sugrađanin, sarajevski književnik i publicist Ivan Lovrenović. Revoltiran Viskovićevim govorom o Jergoviću, istupio je iz Hrvatskog društva pisaca, kojemu je predsjednik Visković. Nakon Lovrenovića javili su se i drugi iz hrvatskog lijevog intelektualnoga kruga, malo zbunjeni zbivanjem unutar spomenutoga kruga, pa je prepirka unekoliko asocirala na nekadašnji poznati "sukob na književnoj ljevici".

Upitan u Vijencu o zagovornicima stvaranja novog jugoslavenskoga kulturnoga prostora, Visković je odgovorio: "U ovom je trenutku vrlo malo jugonostalgičara koji misle da su moguće neke nove Jugoslavije jer su se i nacionalne ideologije jako udaljile. Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanja za reafirmaciju četništva u Srbiji. Ako je u nekoj državi službeno priznat i prihvaćen model velikosrpske ideologije, tada je nemoguće na toj osnovi graditi zajedničku državu. Tamo gdje postoji jugonostalgija kod nekih Srba i nekih Hrvata, to je više jedan melankolični osjećaj neratobornih ljudi koji se s nostalgijom sjećaju nekih izmišljenih slika sretnoga djetinjstva."

Na novinarovu uzgredicu kako je izgleda na pomolu još jedna polemika s Jergovićem, Visković je kazao: "Jergović odveć brzo izbacuje nedovoljno dorađene, stilski nezgrapne knjige. Njegov je problem što ima ambiciju postati pisac ranga Andrića, Krleže, Kiša, za što mu je, uz neosporni talent za pričanje priče, potrebna i široka filozofska vizija svijeta, koje nema. Zbog nedovoljna rada na sebi, ostaje površan i plitak, a kad ga raspali jarost, i primitivan."

Ugroženi fizički integriteti
Zbog ovoga suda o Jergoviću, pobunio se Lovrenović: "Ne pamtim kad sam pročitao kraću a opakiju tvrdnju jednoga književnoga i javnoga uglednika. Jedna je stvar što je potpuno netočna, odnosno svjesno lažna. To se može ostaviti autoru na dušu i na karakter. Mnogo gori i opasniji način je na koji je artikulirana i odaslana – kao lozinka kojom se svim zainteresiranim i entuzijastičnim domoljubima signalizira da bi bogougodno hrvatsko djelo bilo nekako maknuti toga zloćudnog 'reafirmatora četništva'. O Miljenku Jergoviću može se misliti što god tko hoće. Tako i može priznavati da mu je on kritičarska zabluda, ne vjerujem da taj kasni autodafé može nauditi Jergovićevoj književnosti, više govori o kriteriologiji kritičara i kanonizatora hrvatske književnosti. No, ugrožavanje nečijega fizičkog integriteta sasvim je druga stvar, na to nitko ne smije imati pravo." Osim što je naveo ove razloge kontra Viskovića, odnosno u obranu Jergovića, Lovrenović je dometnuo da iz HDP-a istupa "i zato što nakon objave intervjua nije primijetio ni jednu jedinu javnu reakciju – ni od uprave i članova HDP-a ni u cijeloj hrvatskoj javnosti."

Visković je pak Lovrenoviću odgovorio: "Žao mi je zbog tvoje ostavke na članstvo u Hrvatskom društvu pisaca. Ja intervju Vijencu nisam izgovorio u svojstvu predsjednika HDP-a i u krajnjoj liniji na čelu HDP-a ću biti još samo dva, tri mjeseca. Stoga ne razumijem kakve veze ima HDP s mojim intervjuom. Jergović je odrasla osoba, može se sam braniti, ima sve medije na raspolaganju, dok ja, recimo, nisam siguran da bi mi uopće dopustili da mu u Jutarnjem listu odgovorim, kao što nisu dopustili ni Katunariću kojemu je Jergović vrijeđao roditelje i djecu preporučujući mu, nemetaforički, da se ubije. (...) A što se tiče neargumentiranosti mojeg stava o Jergovićevoj simpatiji prema čiča Draži, šaljem ti na uvid njegov prošlogodišnji intervju iz Vremena i moj odgovor".

A u tom intervjuu u kojem je Jergović obezvređivao i projekt Viskovićeve Hrvatske književne enciklopedije, nazvavši je "bezveznom kupusarom", Jergović je za Dražu Mihailovića izjavio da je "trodimenzionalna ličnost koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali".

Enciklopedija mu "bizarna kupusara"
Da će se Lovrenović umiješati glede Viskovićeve kritike Jergovića, i nije iznenađenje. Kao što i nije iznenađenje da se u Hrvatskoj mnogi baš i nisu pretrgli "u obrani" Jergovića. Možda i zato što se zamjerio i nekima lijevima i desnima, što mu dosta zamjeraju i jedni drugi. Lovrenović je pak na njegovoj strani od Jergovićevih književnih i novinarskih početaka. Zapravo, Jergović početke svoje spisateljske karijere u Hrvatskoj može zahvaliti i Lovrenoviću. Naime, nekadašnji je politički tjednik Danas, u čast prerano preminulome, osebujnome hrvatskom novinaru i književniku Veselku Tenžeri pokrenuo nagradu s njegovim imenom. Prvu je nagradu 1990. dobio beogradski novinar Bogdan Tirnanić. Godinu dana poslije nagradu je, na opće iznenađenje, dobio u Hrvatskoj tada nepoznati, mladi sarajevski pjesnik i novinar Miljenko Jergović. Njega je predložio i za njega se zauzimao Ivan Lovrenović. On je bio član žirija, a predsjednik žirija – Velimir Visković!

Lovrenović je nagradu izlobirao za Jergovića. Nagrada je ujedno bila i ulaznica za Jergovićev kasniji ulazak u ovdašnje novinarstvo i u hrvatsku književnost. S vremenom je i u jednome i u drugome postao "mjerom svih stvari", samovlasnim arbitrom koji prosuđuje o svemu. Od toga da je Stipe Šuvar "bio društveni reformator" do toga da je Viskovićeva HKE "bizarna kupusara".

Jake snage u "mirovnoj misiji"
Lovrenovićevo čuđenje nad šutnjom "cijele hrvatske javnosti" možda je zato uvelike i razumljivo, ali je samo djelomično točno. Jer su se zbog Viskovićeve čarke spram Jergovića u "mirovnu misiju" dali Nadežda Čačinović, Vjeran Zuppa i Predrag Matvejević. Ostalo je jedino nejasno s kojim motivom: da brane Jergovića ili da ukore Viskovića? No, kako polemika Viskovića i Lovrenovića još traje, a prisutna je i rasprava Mire Šuvar i Lordana Zafranovića o filmu o Titu, dojam je da se na kulturnoj ljevici nešto zbiva. Nadati se je da je Velimir Visković HKE-om označio "kraj ideologije" u hrvatskoj književnosti. Ali je također nadati se da moguće polemike glede Jergovića i Tita neće ideologiju ponovno vratiti u hrvatsku kulturu.