Supermen bi u našem svijetu ostao bez svih svojih supermoći

Kod Zorana Malkoča psi ne samo da govore nego su najveći mogući zaštitnici i mecene književnika. Riječ je, naravno, o glavnom junaku sada već legendarnog romana “Roki Raketa”, koji je 2014. godine ovjenčan nagradom za najbolji domaći roman. No, čak i nakon takvog uspjeha romana treba reći da je Zoran Malkoč u prvom redu i prije svega – kratkopričaš, nagrađivan i na Večernjakovu Natječaju za kratku priču “Ranko Marinković”. Taj je status potvrdio i novom zbirkom “Umro Supermen” (Fraktura, urednik Roman Simić 139 kuna).

U čemu je tajna njegovih kratkih priča? U sposobnosti vrhunskog autora koji na samo pet ili šest stranica smjesti jedan cijeli svemir, nastanjen likovima koji po svemu odskaču od prosjeka, a opet su jako bliski svakom čitatelju. Tu su ljudi koji pivo naručuju i za svoj bicikl (sjajnu naslovnu stranicu knjige nacrtao je Tomislav Torjanac), oni koji su iz Domovinskog rata izašli kao neki sasvim drugi i novi ljudi, ljudi koji su kao klinci plakali nad junacima vesterna, strahovali nad Supermenom i kojima je životni biljeg to što nisu dugoočekivani film uspjeli pogledati do kraja jer projekcija je prekinuta zbog Titove smrti, lopovi koji su se rodili sa sretnim rukama...

Dakle Malkočevi junaci smo svi mi, samo što u njegovim pričama “živimo” nekim pomaknutim životom, ponekad iskrenijim od našeg, ponekad okrutnijim, nikada veselijim ili sretnijim, ali uvijek zanimljivijim životom od onih o kojima pišu neki drugi autori. To je ujedno i glavni dojam koncentriranog čitatelja: Malkoč kroz svaku svoju priču zapravo objašnjava kako je lijepo biti dijete koje vjeruje u superjunake i kako je usud odraslosti spoznaja da ne samo da oni ne postoje, već da bi ih život u našem svijetu sveo na naše – tako obične – mjere. Od njihovih supermoći ne bi ostalo baš ništa i zato je vjera u njih zapravo vjera u mogućnost drugačijeg i plemenitijeg života.