"Na prvoj godini fakulteta doselila sam se u podstanarski stan na zagrebačkoj Pešči, u Planinskoj 7. Druženja sa sustanarima krenula su posuđivanjem interneta susjedi koja se tek doselila. Ono što je počelo kao normalna ljudska interakcija postalo je dugoročan proces stvaranja prijateljstva s pojedincima različitih životnih, vjerskih i političkih uvjerenja. Priča o zgradi eklektični je kolaž spontanih događaja, njenih interijera i osebujnih individualaca među kojima se stvorila neočekivana bliskost", priča fotografkinja Petra Slobodnjak o početku projekta kojeg je rezime autorska knjiga "DISPLACEMENT Planinska 7".
Naime, 15 godina života u Planinskoj 7, kroz svoju vizuru, fotografirala je život u toj zgradi. Kada je kupila prvu nekretninu te se odselila, i taj projekt je stao, a život nastavio na izložbi u Galeriji Događanja, za koju je Petra Slobodnjak primila prvu nagradu MSU i Grada Zagreba za mlade umjetnike "Ivan Kožarić" te godišnju nagradu za mladog umjetnika ULUPUH-a. Zahvaljujući nagradi, taj osoban projekt pronašao je trajno prebivalište u fundusu MSU, a knjiga kao nastavak izložbe povod je razgovoru o toj zanimljivoj ideji.
Uz fotografije u knjizi su i priče, poput epizode o Tihani na katu ispod kojoj su se zalupila vrata pa je ostala na balkonu.
Neke su priče popraćene samo fotkom, neke imaju samo tekst, neke imaju oboje. Tekstove nisam stavljala u blizinu fotografije koju opisuju jer je rad slagalica koju će posjetitelji i čitatelj sami povezati. A što se tiče Tihane zaključane na balkonu, pogledavši njene tugaljive oči dok mi je objašnjavala bizarnu situaciju za koju je glavni krivac vjetar, shvatila sam da od zaborava želim sačuvati naše anegdote. Mislim da je to prvi put da sam posegnula za fotoaparatom, zabilježila moment i pretočila ga u tekst.
Prilično ste razgolili svoje sustanare, što kažu na izložbu, a sada i na knjigu?
Susjedi su sve ovo na neki način stvarali sa mnom te mislim da im je drago što je trajno sačuvan topao i lijep dio naših života. Neki su bili uključeni i u proces rada na knjizi i izložbi. Primjerice, Leo Vidmar preveo je tekstove na engleski, dok ih je Bonislav Kamenjašević lektorirao. Alen Vuković ilustrirao je i animirao šaljive isječke iz predavanja s PUP7 (Predavanja u Planinskoj 7) koji su bili prikazani u Galeriji Događanja.
Tko je bio najveći osobenjak zgrade?
Mislim da je zgrada puna osobenjaka, ali ako nekog moram izdvojiti, onda je to susjed Marijan koji je devedesetih kao mlad i perspektivan četrdesetpetogodišnjak na Mirogoju iznajmljivao kuću bendovima za probe. U kuću su dolazili renomirani glazbenici, ali i klinci koji su svirali svoje prve note. O toj je kući Tomislav Žaja snimio dokumentarac, koji nam je susjed pokazao na PUP7, a u izradi je i doktorat i drugi dokumentarac o tom zanesenjaku. Nakon što je kuća prodana, doselio se u Planinsku susjedi Božici i okrenuo novu stranicu u životu. Auto Džimi, crni GMC, komplimentirao je njegovoj pojavi, kao i stil odijevanja. Radničko odijelo, prsluk, kravata i naglavna lampa za kretanje po stubištu noću. Prilikom jednog druženja, dirigirajući kažiprstom, objasnio mi je svoj autentičan, profinjen i prepoznatljiv modni izričaj kazavši: "Jer kravata mora biti! Kravata je simbol sustavne i pravovremene naobrazbe te daljnjeg rada na sebi i ljudima."
Čitajući knjigu, nameće se pitanje – je li ona život sam ili na momente svjesno vođena umjetnička akcija?
Priča o Planinskoj 7 nastala je iz života. Rasla je organski. Stvorila se jezgra koja se postupno razvijala. Bez senzacije. Antun Maračić to je lijepo uobličio rekavši da su se u kući život i umjetnost bogato proželi stvarajući društvenu i umjetničku arhitekturu.
Dio međususjedskog povezivanja bila su i spomenuta Predavanja u Planinskoj 7, tzv. PUP7, koja ste organizirali.
Druženja susjeda postajala su sve češća, a samim time i teme su bile repetitivne. Tom problemu Alen Vuković i ja doskočili smo organiziranjem javnih predavanja u svom stanu. Dva dana prije predavanja objavili bismo ih kao događaj na Facebooku. Radne stolove i kompjutore preselili bismo u spavaću sobu kako bismo stvorili više prostora. Ostao je jedino kauč na kojem je sjedio predavač iza kojeg je bila projekcija. Najposjećenije predavanje bilo je ono s više od četrdeset ljudi (dnevni boravak imao je otprilike petnaest kvadrata) koji su sjedili po podu ili virili iz kuhinje i hodnika. Sljedeći dan nazvala je prijateljica žaleći se da je pokušala ući, ali fizički nije stala u stan. Teme su bile raznolike, od psihologije, umjetnosti, putopisa do filmova, performansa ili izložbe na hodnicima naše zgrade. Najljepši dio PUP7 bio je u opuštenosti publike koja je došla u privatan stan, u goste, pa su se tako i ponašali. Osim susjeda, prijatelja, znanaca i one plus jedan osobe koju povedete sa sobom, katkad bi na predavanje zalutao netko koga nitko u prostoriji nije poznavao, no zbog prijateljske atmosfere brzo bi se uklopio.
Rijetkost je danas da se susjedi tako povežu. Uglavnom ne znamo nikoga tko živi iznad ili ispod nas. Kako je u novoj zgradi u kojoj živite?
Odnosi, poput biljaka, zahtijevaju vrijeme.Traže da ih zalijevate i prihranjujete. Odnosi vole toleranciju, prihvaćanje različitosti i nekoga tko povezuje jer mu je stalo da zgrada zajedno diše. Tijekom života u zgradi meni je to bilo važno. Međusobno smo razmijenili ključeve, čuvali si kućne ljubimce i biljke prilikom odlazaka na more. Hoće li takva atmosfera biti u novoj zgradi, ne znam. Ne dogodi se to na silu, preko noći. Nove susjede smo upoznali i pozvali ih na druženje. Lijepo je znati s kim dijeliš krov.
Preseljenjem ste si dokinuli mogućnost nastavka ove fotografske serije. Je li preseljenjem prestao i vaš kontakt s tim ljudima?
Da se nisam odselila, ne znam bi li ova priča ikad bila završena. U sklopu edukacijskog programa američke fotografske agencije VII u Sarajevu radili smo na grupnoj temi Displacement (izmještanje). Odlučila sam se više posvetiti zgradi, poigrala se izgovorom i nazvala priču This place ment (home). Odlaskom je to postala moja osobna migracija iz zgrade i kvarta koji su me na neki način oblikovali. Što se tiče kontakata sa susjedima, druženja sada zahtijevaju više logistike, ne pijemo kave u pidžami, ali družimo se i dalje.
Kako je živjeti kao slobodnjak u Hrvatskoj? Ne samo prezimenom već i profesionalno.
Imam devet godina radnog staža kao slobodnjak. Sama sebi sam poslodavac i zaposlenik pa radim puno više nego kada sam radila u studiju. Balansiram između dizajna, fotografije i rada na svojim projektima tako da ne spavam puno. Mislim da je biti slobodnjak teško bilo gdje, ne samo u Hrvatskoj. Biti samostalni umjetnik još je teže, no ako imaš jasne ciljeve, jasniji je i put kako do njih doći. Da mi nije dobro, ostala bih slobodnjak samo prezimenom.
Kako ste se počeli baviti fotografijom?
Kao desetogodišnjoj djevojčici u školi mi je uz redovnu nastavu bilo obavezno odabrati i izvannastavnu aktivnost. Uz naprednu matematiku, biologiju, hrvatski i keramičare na popisu su se našli i fotoamateri. Netom prije tata i mama poklonili su mi "idiot" fotoaparat s ljubičasto-žutom futrolom, poklon zbog kojeg je odabir izvannastavne aktivnosti postao logičan, a pomogao je i pri odabiru fakulteta.
Što radite i gdje i kako živite u svojoj idealnoj fantaziji o osobnoj profesionalnoj budućnosti?
Profesionalno djelujem na području fotografije i dizajna. Kao i za prethodne projekte, tako i za Planinsku 7 dizajn sam radila sama. Posljednjih sedam godina fotografiram Ansambl Lado. Dakle, sve to što imam danas bila je moja ne tako davna fantazija i trenutno guštam u njoj. A za budućnost, tko zna. Alen i ja prije smo putovali biciklima. Bili smo u Kirgistanu, Kazahstanu, Indiji, Albaniji, Grčkoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu, a zbog posla smo tu ljubav ostavili po strani. Možda ponovno sjednemo na bicikl, pa nastane neki novi projekt.