U galerijskom prostoru u podrumu Klovićevih dvora, gdje je fotografkinja Mara Bratoš još 90-ih kao studentica gledala izložbe njoj važnih umjetnika, večeras se otvara njena velika izložba kojom obilježava trideset godina karijere.
Bit će izloženo stotinjak fotografija, presjek svih ciklusa koji daju pregled njena opusa, od ambijenta vremena proživljenog u rodnom Dubrovniku, na Lopudu i u Zagrebu, u kojem danas radi i živi, do prijatelja i intimnih prizora, bez obzira na to je li i autorica na njima, kao što je to u slučaju autoaktova tijekom trudnoće s kćeri Pavlom, ili je na fotografijama nevidljiva. Sve te slike pokrenute su unutarnjim impulsom, snagom introspekcije i trenutka koji će postati kadar. Što se tiče izbora fotografija koje ćemo vidjeti u Klovićevim dvorima, autorica kaže da se nije puno miješala.
– Finalni izbor napravile su kustosice izložbe Ana Medić i Marija Tonković. Poslala sam im presjek radova, neke već u formatu fotografije, tu nam je ususret izašla Umjetnička galerija u Dubrovniku koja je već imala moju veliku izložbu, neki su radovi digitalizirani, neki još na filmu..., i bez puno sugestija pustila sam da rade svoj posao – kaže Mara Bratoš pa dodaje da ćemo vidjeti i dosta dosad neobjavljenih fotografija te njoj jako drag ciklus "Skrivena mjesta" nastao u ratnom Dubrovniku.
– Riječ je o fotografijama koje su nastale 1994. i 1995. godine. Na njima su mjesta poput teniskih terena, bazena, nekoć raskošnih vrtova i šahovskih terena koja su prije rata bila dio luksuznih hotela, a u ratu su, logično, potpuno zapuštena, uništena, zarasla u mediteransko raslinje i kao takva izgledaju začudno i fascinantno. Obilazila sam sva ta mjesta i snimala kako ih priroda polako preuzima. Jako su mi lijepe te slike – veli fotografkinja.
Po zvanju Mara Bratoš je diplomirana filmska i TV snimateljica, ali rano je shvatila da nije za to, da je individualna igračica. Prvi fotoaparat je, kaže, kupila još kao vrlo mlada djevojka, sama, novcem koji joj je dala mama i prvo što je snimila bili su portreti njenih dubrovačkih prijatelja, a ubrzo je počela i s autoaktovima, po kojime je poznaje i šira javnost.
– Počela sam s tom praksom 90-ih, kao još vrlo mlada, eksperimentirala sam i ispitivala i prelazila svoje granice. I na Akademiji nam je to bila slobodna tema i svidjela mi se. Tada mi je to bio izazov bez ikakve nelagode, no danas više ne radim aktove kakve sam radila tada. Sve se mijenja pa i mi i trendovi tako da su i moji autoaktovi sada puno suptilniji. Na izložbi će biti izloženi aktovi snimljeni lani u Dubrovniku, u moru, u zoru. Na njima sam prvi put simbolično spojila sebe i more i to odakle sam i oni su priča o meni. Svi prethodni aktovi bili su snimljeni u nekim interijerima – otkriva nam.
Što se tiče tehnike, radi i digitalnim i analognim fotoaparatom, ali kaže, ako mora birati, i dalje preferira film.
– Svi kažu da analogna fotografija, za razliku od digitalne, ima dušu. Ja kažem kako kome i ovisno o tome kakav rezultat želiš. No odrasla sam na analognim fotografijama, šarmantne su i doista su mi onako baš za dušu – veli.
Jedan od ciklusa koji će biti izloženi posvećen je i lučkim gradovima i njen je svojevrsni hommage djetinjstvu i činjenici da potječe iz obitelji pomoraca.
– Moj otac bio je kapo. Često sam s obitelji putovala tim brodovima i bile su mi fascinantne gradske luke. Kako je svaka fotografija na neki način refleksija mene same, poželjela sam u svoj opus uključiti i te lučke gradove koji su me uvijek fascinirali pa sam snimila luku Ploče, Rijeku, Split i Trst i vizure tih luka svojevrsna su uspomena na moje djetinjstvo – kaže pa na pitanje što pamti iz Dubrovnika svojeg djetinjstva nastavlja:
– Pamtim more, barke, otoke, kamen, skaline, Dubrovačke ljetne igre... Danas se sve u gradu i je i nije promijenilo, ali promijenila sam se i odrasla i ja... Bilo je to drugo vrijeme, ali iako jako volim Zagreb, mogla bih opet živjeti u Dubrovniku. Uvijek me vuče more...