Moglo bi se reći: kao i tridesetogodišnji Goran Dujmović, glavni junak njegova dugometražnoga kinematografskog prvijenca, redatelj i scenarist Antonio Nuić ide svojim putem, a za konvencije i trendove ne brine se više od onoga koliko se oni uklapaju u njegovu viziju. Dobru ili lošu, ali njegovu, diktiranu iznutra, a ne izvana.
Nakon rata u BiH, središnji lik "Sve džaba" beskorisno životari u seocu u središnjoj Bosni, družeći se s trojicom prijatelja iz djetinjstva od kojih jedan ima birtiju u kojoj svake večeri (samo oni, čini se) piju. Nakon tragičnog događaja, Goran proda kuću, kupi kamionet-birtijicu i voza se uokolo dijeleći napitke besplatno. Kao ni on, ni Nuić nema želje ni potrebe nekome se svidjeti niti opravdavati. Samo, najbolje što može, pokušava učiniti što je naumio. Možda i bez nekog određenog cilja, tek sa željom da ponešto ispita, da vidi što će se dogoditi, da provjeri što će putem naučiti.
Goranov dobroćudan i dobronamjeran put na kraju ostaje nedorečen i nezaokružen, a - unatoč četirima važnim Zlatnim arenama, Zlatnom srcu Sarajeva i nagradom na Novom festivalu autorskog filma u Beogradu - takvim se čini i Nuićev film, što možda i nije najsretniji rezultat. No "Sve džaba" ima dragocjenost koja često nedostaje djelima sedme umjetnosti: osjećaj slobode i samoistraživanja, dojam hrabre prepuštenosti autorskoj intuiciji koja podrazumijeva izbjegavanje gotovih rješenja i usmjeravanja stvaralačkih silnica poznatim, sigurnim ili dopadljivim putevima (čak i epizodice "tipičnog", priprostog balkanskog komedijašenja djeluju nekako odmaknuto), ali isto tako onima koji se previše trude pokazati kako ne žele biti konvencionalni.
A pritom se ne doima bezveznom improvizacijom izgubljenog filmotvorca, nego zrelim i dostojanstvenim ostvarenjem, mudro sigurnim u dopustivost vlastite nesigurnosti. I iako se čini da je mnogo toga moglo biti kraće ili razrađenije - a da situaciju može raščlaniti do najsitnijih pojedinosti, Nuić je pokazao u svom dijelu omnibusa "Seks, piće i krvoproliće" (2004.) - "Sve džaba" navodi nas na pomisao da bismo buduće filmove njegova tvorca mogli očekivati bez strepnje, kao radove koji mogu biti bolji ili lošiji, ali nikada napravljeni "tek tako". (J. H.)