Kad su početkom godine seniori svjetske rock-scene na svojim web stranicama istodobno postavili kriptične poruke „October 2016.“, znalo se da se nešto sprema. Kao da im nije dosta sve popularnosti i love koju su s godinama zgrnuli, a i pažnje medija koju nikada nisu izgubili, za kalifornijski početak jeseni pripremili su još jedan festivalski „udarac“.
„Desert Trip“ naziv je festivala (Indio, Kalifornija) na kojem tri večeri početkom listopada na istom mjestu, čak i na istoj pozornici, svira prestižna vrhuška glazbenika iz šezdesetih godina. I to ne samo tri večeri kako je planirano, nego je nakon što su koncerti rasprodani dodana još jedna tura od tri nastupa (po dvoje svake večeri), koja je također rasprodana. Pa ako se želite osjećati kao da se ništa nije promijenilo, možete na tom pustinjskom valu, ili balu „vampira“ – ne mislim pritom ništa pogrdno, možda ironično, ali samo aludiram na njihovu trajnost – vidjeti zajedno nastupe Boba Dylana i Rolling Stonesa, The Who i Paula McCartneya, Neila Younga i Rogera Watersa.
Rock postao presiguran
Provod će nesumnjivo biti odličan, nimalo sličan apokaliptičnom koncertu Stonesa u kalifornijskom Altamontu 1969., jer vremena su se kao što je to sv. Bob davno rekao, promijenila, i to ozbiljno. Štoviše, i sam bih rado ondje otišao, jer putuje i ekipa poznatih rock-putnika iz zagrebačkog Art-Travela, samo da imam vremena i da u Zagrebu početkom listopada ne počinje Karlovačko RockOff, festival svježih glazbenih snaga, na jednom tržištu koje funkcionira sasvim različito od onog američkog. Jer kako vidimo, kontinuitet i podsjećanje na njega tamo je bitan dio priče, priče u kojoj će vam uz skupe ulaznice prodati sve što mogu i dovući desetke tisuća ljudi da prožive ono što su davno prošli ili, još bolje, i one koji se tada nisu ni rodili, ali misle da im je baš ovo prilika da osjete uživo kako je to nekada bilo u revolucionarnim supkulturnim šezdesetim godinama 20. stoljeća.
Suvišno je reći, bilo je sasvim drukčije, praktički neprepoznatljivo u usporedbi s ovime u što se pretvorilo danas. „When I’m Sixty-Four“ Pjevao je Paul McCartney 1967. na albumu Beatlesa „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“, i ne sluteći da će sa 75 godina biti jednako popularan, ako ne i popularniji, a svakako bogatiji. Stoga, iako su počeli u šezdesetima, svi nabrojeni danas „peru lovu“ u sedamdesetim godinama života, i to legalno.
Na opće zadovoljstvo bogate vremešne publike koja dobiva sve pogodnosti; sjedenje pred pozornicom za skupe cijene ulaznica, mnogobrojne vip pakete koji uključuju catering i ovozemaljsko osvježenje, te sigurnost kakvu na sličnim koncertima u šezdesetima nisu mogli ni sanjati. Jer rock je danas postao upravo to – presiguran. Ono zbog čega je rock-glazba i „osnovana“ kad je nastala, prijeteća nesigurnost i estetsko i ideološko ljuljanje regula, danas se može naći samo na rubu alternative i po techno festivalima, sve ostalo postalo je mlaka podgrijana juhica ili otvoreno teži tomu. No, ni onima nešto mlađima nije loše, premda su i oni promijenili izvorne pozicije s kojih su krenuli.
Zgodan je podatak da se američki festival Lollapalooza, taj „otac“ alternativnih festivala koji je pokrenuo frontmen grupe Jane’s Addiction, Perry Farrell, i koji ove godine obilježava 25 godina postojanja, početkom rujna održava u Berlinu dvije večeri, s headlinerima Radiohead i Kings Of Leon, kako bi se i u Europi predstavio kultni alternativni festival koji je u SAD-u i izmišljen upravo kao dokaz i u svrhu popularizacije svježe rock-krvi.
Townshendove prognoze
U međuvremenu je i ona ponešto ostarjela, dapače, Desert Trip je seniorska fešta istih organizatora koji rade festival Coachellu na istome mjestu. Pribrojimo li tome i skorašnje nastupe grupe The Who u EU – najbliže nama su 14. rujna u Beču i 17. u Bologni – te izložbu „David Bowie is“ koja je nakon premijere u Londonu, pa zatim Pariza, Toronta i Berlina postavljena i u Bologni, jasno je da sadržaja iz povijesti rocka ima napretek. Neki dan sam na HTV-u gledao ne znam koju po redu reprizu odlične britanske emisije „Senzacija: priča o ‘Tommyju’ grupe The Who“, u kojoj Pete Townshend, vođa The Who i jedan od najpouzdanijih mislilaca i intelektualaca rock-scene, detaljno i otvoreno razglaba o nastanku albuma „Tommy“, mnogim popratnim pojavama, uzrocima i ishodištima.
Jezičav i oštrouman kakav već je, Townshend nije govorio samo o jednom problemu, a to je onaj kako su i zašto The Who opstali do danas, s polovicom postave nakon što je polovica članova kvarteta preminula, bez ijednog novog studijskog albuma od 1981. godine? Tim više što je upravo Townshend još 1982. rasformirao The Who i kao osvjedočeno pametan čovjek, prije mnogih drugih, shvatio da nema razloga za nastavak priče kakva je bila do tada. No, od povratka 1989. do danas očito je promijenio mišljenje i uporno s Rogerom Daltreyem uvjerava i sebe i nas da to ima smisla. Što je najbolje, čini se da ima, kako za koga, ali zainteresiranih ima od pustinja do gradova.
Očito je Townshend dobro prognozirao kad je davno napisao „sve je to tinejdžerska pustinja“. Još samo da nije napisao „nadam se da ću umrijeti prije nego što ostarim“ i gdje bi mu bio kraj.