Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih dali su nam toliko toga u glazbi. Najteže je od svega tada bilo biti originalan, a Srebrna krila bila su upravo takva. Ni njih nije ponovio nitko. Jedan od najpopularnijih hrvatskih pop-sastava, čija se popularnost prelijevala u ostale republike nekadašnje države, ali i u zemlje poput Bugarske, Mađarske ili nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, sviraju i danas. Prije tri godine ponovno ga je okupio osnivač Vlado Kalember.
Danas je Vlado dobrodržeći gospodin, a u to smo se uvjerili posjetivši ga u njegovu domu na zagrebačkoj Trešnjevci. A razgovor s njim – neka se nitko ne naljuti – drugačiji je od razgovora s današnjim zvijezdama. Kalember još živi život iz onog vremena kada se sve stizalo. Glazbenici iz tog doba imaju intelektualnost koju danas, vjerojatno zbog brzine, pomalo nedostaje, ali i sentiment prema svojim počecima koje svi još dobro pamte. U jednom je ranijem intervjuu Vlado rekao kako njihov najveći hit Ana ispočetka nitko nije htio, no naposljetku ga je ipak uzeo Jugoton, a sve ostalo je povijest. Nije bilo kraja slavi koja je Srebrna krila ponijela do više od osam milijuna prodanih ploča. Bit će i više jer Srebrna su krila objavila kompilaciju svojih najboljih pjesama, što je i bio povod za ovaj razgovor, ako je povod uopće bio potreban.
– U petak (razgovor je vođen u srijedu, op. a.) idem na piknik s „krivcima" za moju karijeru, Grupom 220, koji su moji ideali. Kada se nađemo, oni odmah viču: Nemoj, Vlado, opet! Jer ja ih stalno podsjećam da bih, da njih nije bilo, možda bio doktor! Svako doba ima neko svoje. Kad sam bio tinejdžer, u toj najosjetljivijoj životnoj dobi kada bujaju hormoni, testosteroni, da su u tom trenutku nogometaši bili face, onda bih bio nogometaš – kaže Vlado te nastavlja: – Dakle, 1976. počeo sam okupljati Srebrna krila. Od 1973. smo Davor Jelavić i ja svirali po gažama, a onda smo našli Adija pa smo se trebali odlučiti kako ćemo. A željeli smo drugačije zvučati. Postali smo gitaristički bend, pa su nam takva i prva dva singla. Ali na albumu smo upali u probleme zbog aranžmana pa nam je uletio Rajko Dujmić s klavijaturama. Pozvao sam i Muca rekavši mu da radim bend koji će sigurno postati najprodavaniji. A on je samo rekao: OK, onda me pozovi kad u tome uspijete. I tako, na uskim stepenicama kluba Number 1 kod Karake sretnemo se on i ja, teško se bilo zaobići, a on kaže: „Vidim da si uspio u onome o čemu si govorio. Vrijedi li ona ponuda još?" Vrijedi, rekao sam i tako je došao i Muc. Zvao sam i Rajka, no on nije mogao ostaviti Fosile.
:: Kako ste se tada nosili s obožavateljicama?
Nismo to osjećali onako kako to ljudi misle. Nismo uopće osjećali tu popularnost, apsolutno je nismo bili svjesni. Ne žalimo se da smo zakinuti u životu kada je o ženama riječ, ali doista nismo imali dojam da smo tako popularni. No, uhvatili smo neko idealno vrijeme za showbusiness, ne samo u nas nego i u svijetu. Bio je to i početak showbusinessa kao takvog, jer do tada su bendovi bili poluamaterski ili amaterski. Sjećam se, kada bih skidao pjesme s radija i, ne mogavši nešto skinuti jer je bilo odsvirano čudno, nazvao bih nekog tko je slovio kao dobar gitarist. A on bi mi odgovorio: „Ma ne, to ti je on fulao." Tada se snimalo iz jednog pokušaja, takve su se pogreške tolerirale, ali to nije smetalo da se to proda u milijunskim nakladama. Tek su se 70-ih počeli javljati profesionalci. I nama je tako najbolje prodan prvi album, a producirao ga je Rajko Dujmić.
:: Vlado i Krila već tri godine nisu bivši.
Ne znam iz kojeg smo razloga mi bili priznati i u okolnim državama – Bugarskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj. Da je samo Bugarska u pitanju, logično bi mi bilo jer razumiju tekst. No Mađari i Rumunji, hm to je baš čudno... Imao sam jedan zanimljiv događaj prije četiri-pet godina kad sam pozvan u Mađarsku misleći da ću biti jedan od izvođača na koncertu koji organiziraju Hrvati. Međutim, to je ispao moj klasični koncert. Popnem se tako na binu, otpjevam "Vino na usnama", a sa mnom je zapjevalo kojih 15-ero ljudi od njih nekoliko tisuća u publici. Pa sam nakon pjesme nešto govorio da ispadnem simpatičan kako bi mi oprostili kašnjenje. A jedan od organizatora mi priđe i kaže: „Nitko te ništa ne razumije. Samo pjevaj, i pusti te nove pjesme, pjevaj samo stara Srebrna krila." Tada sam shvatio da su dolje u publici Mađari i tek pokoji Hrvat.
:: Je li riječ o pravim Srebrnim krilima?
Muc je, nažalost, pokojni pa je klavijaturist drugi. Ali tu smo Slavko Pintarić Pišta, Davor Jelavić i ja. Pišta je neuništiv, kada smo radili kombinaciju za Četiri asa, na popis sam stavio najprije Pištu, pa onda sebe. Ako nema Pište, ja tu kombinaciju i ne pravim, Pišta je naprosto car! Četiri su asa prestala jednostavno zato što se okupilo Bijelo dugme pa su Alenu godinu dana prije ona tri velika koncerta preporučili da više ne može nastupati u velikim mjestima, što za nas, naravno, više nije bilo to. Ubrzo nakon toga kupili su se i Novi fosili. Besmisleno bi bilo uzimati nekoga drugog. Skupili smo se misleći da nikada više neće biti ni Dugmeta ni Fosila ni Srebrnih krila
:: Nije li to jedina ex-Yu supergrupa?
Pa čak i jest. Jednom sam na televiziji gledao nastup iz londonskog Cavern Cluba koji je nešto kao zagrebački Lapidarij, u kojem su zajedno nastupali Paul McCartney, Eric Clapton, David Gilmour i drugi. Jednom smo imali koncert za 8. ožujka, '88. ili '89., u Ciboni pokojni Ivčić, Stavros, Skender, Jelavić i ja. Vladimir Mihaljek napravio je taj koncert. U garderobi sam zaključio da smo se mogli sami pratiti – Ivčić je svirao gitaru, Stavros i Jelavić su bili bubnjari, ja sam bio basist, a Škender klavijaturist. I tako se jednog dana ostvarilo nešto slično. Namjera mi bila da napravimo bend sastavljen od ljudi čije je mjerilo broj prodanih ploča, što je danas teško moguće. Fosili, Dugme i Krila su najprodavaniji, a Parni valjak i Prljavo kazalište i dalje postoje.
:: Koju pjesmu smatrate svojim najvećim uspjehom?
Dvije najznačajnije pjesme su Ana i Vino na usnama. Ana nas je gotovo preko noći od anonimaca pretvorila u zvijezde, a Vino na usnama je srušila onu tradiciju da, kada pjevač napusti bend obično propada.
:: Zašto ste napustili Srebrna krila?
Ima više razloga. Vladimir Mihaljek, koji je tada bio prvi glazbeni menadžer u zemlji i ekipa oko njega, u principu su od nas načinili veliki pogon. U to smo vrijeme imali vlastiti razglas, vlastitu tehniku, za ta vremena imali smo enormno velik pogon ljudi. No to znači da su i troškovi bili golemi. Nama je 90 posto troškova odlazilo na dvoranu. No, nakon sedam godina upali smo u probleme, odnosno ne bismo mogli pokriti troškove. Kada smo morali početi rezati troškove, to više nije bilo to. Iako smo mislili da će sve trajati vječno. Nije, ali ipak je trajalo devet godina, za kojih smo prodali više od osam milijuna ploča. Iako, to je vrijeme samo po sebi bilo diskografski fenomen. Danijel je prodao više od milijun primjeraka samo jednog albuma, mi 700.000 samo jednog albuma, s tim da smo svi činili istu pogrešku jer smo godišnje izdavali po dva albuma i nekoliko singlova. Nismo uočili da je hiperprodukcija štetna. I dvije godine prije razlaza smo razgovarali o tome, a ja sam predložio da nakon mene bude ženski vokal kako bi se izbjegle komparacije. Posljednja je turneja bila 1987. godine, Mladen Grdović, Tomislav Ivčić i Srebrna krila. S te sam se turneje vratio sa žuticom zbog koje sam morao pauzirati godinu dana, i to je bio taj završni detalj.
:: Ostali ste u dobrim odnosima?
Mi smo sigurno u svijetu bend koji se najbolje družio, raspad Srebrnih krila zapravo nije bio raspad. Shvaćali smo to kao pauzu do sljedećeg okupljanja. Međutim, vremena su se promijenila i 90-ih i 2000-ih pop i rock više nisu bili tako popularni. Pojavio se dance u različitim varijantama i mi bismo bili demode da smo se pojavili tada s našom glazbom.
:: No Muc je nastavio upravo s danceom pod imenom Srebrnih krila. Nije li vam to smetalo?
Ne. Ja sam vlasnik imena Srebrnih krila i de facto i de iure. A kako smo doista bili u odličnim odnosima, prepustio sam Mucu da se njime koristi. Pauza je trajala i trajala i ja sam doista mislio da se prava Srebrna krila više nikada neće okupiti.
:: Gubitak Muca ostavio je traga?
Njegov brat Mamut znao mi je reći: „Čuj stari, moj buraz je čisti dokaz da Bog postoji. Taj nije vježbao pet minuta u životu. Uopće mi nije jasno kako je on tako svirao taj klavir!" Muc je doista bio talentiran, nevjerojatan glazbenik.
:: Smatrate li svoju individualnu karijeru uspješnom?
Apsolutno. Jedan sam od tih sretnika koji je prošao sve moguće faze u tom biznisu – od garaže do stadiona. Počeo sam kao i drugi, u praonici rublja kojom se nitko više tada nije koristio, a koju bismo preuredili da nema akustike i tamo vježbali. Ali nisam dopustio da se od toga i maknem i da mi slava udari u glavu. No opet, možda nismo više trendovski bend, ali mislim da smo ipak neki Manchester United.
:: Srebrna krila nisu nikada svirala društveno, socijalno ili politički angažirane pjesme?
Točno. Uvijek smo bili bend koji je svirao i pjevao ljubavne pjesme. Zbog toga smo i počeli svirati. Srećom, odmah smo postali uspješni, a kada ste uspješni, nemate potrebe za buntom. Ako imate pjevača koji je posljednjih četiri ili pet godina uspješan, a prije je toga 15 godina bio neuspješan, taj će vam uvijek reći da kriza nije sada, nego je bila prije pet godina jer njemu sada ide odlično! Mi nismo bili angažirani društveno ili socijalno na protestan način. Nismo imali nikada nikakvu ugrozu ni u kojem smislu, pa nismo imali takvu potrebu. Ali, sjećam se, kada je umro Tito, sjedili smo tako u Jugotonu pa je netko došao na ideju da napravimo pjesmu o Titu. No, ja sam rekao kako mi pjevamo samo ljubavne pjesme, ne bi bilo baš u redu da otpjevamo jednu i prema nekom muškarcu, pogotovo zato što tada homoseksualnost nije bila baš društveno prihvatljiva. Ipak, na ne znam čiji tekst, a na jednu našu postojeću matricu, snimili su nešto o Titu, no to nikada nije izašlo.
:: Pratite li uopće politiku? Jeste li glasali na ovim izborima?
U životu nisam glasao i ne pratim politiku. Svatko ima pravo na svoj stav, a moj stav prema politici je sljedeći, za bilo koji sustav: kada bi se pojavila stranka koja bi rekla „mi ćemo napraviti to i to i za prvih deset stavki odgovaramo moralno, za drugih deset prekršajno, a za ove ostale kazneno", onda bih ja za takve glasao. Malo sam prestar da me se „šalta", a k tome ja njih manje-više poznam iz različitih vremena i situacija pa znam da su oni profesionalci kao i mi. A isto tako znam da, poput Muca, koji je prešao na dance kada je shvatio da rock više nitko ne sluša, tako su i političari prestali govoriti o socijalizmu kada su shvatili da se to više ne sluša.
:: Stvarno mislite da rock više nitko ne sluša?
To sam rekao? Ne, rekao sam da je od 90-ih pa do prije četiri-pet godina bila vladavina tehnološke glazbe, vrijeme kada je gitara kao instrument bila mrtva jer se sve programiralo.
:: Hoće li se ponoviti Srebrna krila, barem u ovim našim okvirima?
Imamo odličnih bendova, odlični su mi Elemental i Vatra, tu su još Prljavo kazalište i Parni valjak s kojima sam frend i s kojima sam odrastao, pa sam i subjektivan. Pratim sve, danas se svira dosta drugačije nego prije, nema više dugih gitarskih solaža iako su to sve vrhunski glazbenici. I aranžmani su na drugu foru. No, problem je da glazba ima tu naviku da se ponovi. Danas je užasno teško zvučati drugačije, mnogo teže nego u moje vrijeme. Tako i jedan Hus može opet napisati Jesen u meni, ali onda bi se i ponovio.
:: Ženili ste se jednom, je li onda Ana Rucner bila upravo ta?
Kao što sam već rekao, uvijek dođe faza u životu kada su vam neke stvari normalne i čine vam se kao takve. Vjerojatno je u tom trenutku ona bila to, kao što sam i ja za nju bio to. Usporedio sam to s dva predmeta koji putuju od točke A do točke B. Samo, ako postoji i najmanji otklon u točki A, taj se otklon s vremenom počne povećavati pa se tako i ljudi počnu razdvajati. Kako smo kao ljudi tako koncipirani, te se razlike s vremenom počnu povećavati. U prve dvije godine nismo se susretali, ne s problemima, nego s nekim situacijama, a onda su nas reakcije na te situacije učinile različitima. Kada smo oboje shvatili da postoji taj otklon u startu, nakon tih sedam godina shvatili smo da smo se udaljili. Onda smo stali pa smo zaključili da je bolje da se, prije nego što se toliko udaljimo da se više ne vidimo i ne čujemo, normalno dogovorimo. I tako smo i dandanas u potpuno savršeno razvedenim odnosima. Ana trenutačno preuređuje stan iznad roditelja pa oni spavaju ovdje, kod mene. To je bila potpuno logična situacija.
:: Rajko Dujmić?
Uvjetno rečeno, u blagom sam štrajku prema tiskanim medijima. Mene kod Cristiana Ronalda ne zanima film o njegovu privatnom životu, nego me zanima kako će igrati protiv Barcelone. U privatnom životu on je isti kao i svi mi drugi, na terenu je on poseban. Rajko Dujmić je magičan za klavijaturama, a njegov privatni život njegova je osobna stvar. Užasno mi smeta, pogotovo kada su moji prijatelji u pitanju, to enormno kopanje medija po privatnim životima. Čast bi mi bila upoznati Luku Modrića, ali me uopće ne zanima što on kod kuće radi. Današnje djevojke po krivim primjerima gledaju kako se pravi karijera. Malo mi je ipak blesavo kada ljudi bez ikakva umijeća, da ih ne imenujem, pune novine jer su se negdje napili ili potukli. A ja se u životu nisam napio i uspio sam. Grdović, koji je oduvijek volio popiti, danas izgleda mnogo gore nego prije jer svi samo prate kad će se on napiti. Tako i djevojke, dolaze u medije tek kada se skinu. Kao da je to nešto, pa svi se skidamo svaki dan.
