Praizvedba opere “Judita” na Splitskom ljetu 2000. godine oduševila je publiku, a savršen motiv za njezino ponovno izvođenje jest ovogodišnje obilježavanje 500. godišnjice rođenja Marka Marulića. Tim povodom u Hrvatskom narodnom kazalištu večeras možemo pogledati “Juditu” u zagrebačkom izdanju, a uoči premijere razgovarali smo s libretistom, skladateljem i glazbenim pedagogom Franom Paraćem.
Opera “Judita” ističe se u vašem opusu kao najvažnije skladateljsko djelo, no i prije nje posegnuli ste za Marulićevim tekstovima.
Priča o “Juditi” zapravo počinje u jednom lijepom periodu suradnje s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu. Tada je direktor drame bio kazališni redatelj i pisac Marin Carić, a njegov najbliži prijatelj i suradnik bio je pokojni akademik Tonko Maroević. Povodom stote obljetnice splitskog teatra 1993. godine, do mene je došla narudžba HNK za cjelovečernje djelo, što je za mene bila ogromna čast. Naravno, posegnuo sam za tekstom Marka Marulića i napisao djelo za sola, mješoviti zbor i orkestar, “Missu Marulianu” – djelo koje je okupilo Tonka Maroevića, Marina Carića i mene te smo nakon izvedbe Misse odlučili napraviti operu, no traga o “Juditi” još nije bilo.
Kako je, dakle, nastala “Judita”?
U igri su tada bile nekakve druge teme u kojima je Tonko Maroević trebao biti libretist, no naposljetku sam se vratio na Marulića zbog, među ostalim, činjenice da sve velike opere nose ženska imena – Traviata, Carmen, Aida, pa i Judita je, već na prvi pogled, sjajna tema. Naravno, Marulić u svom epu nije mislio na tekst koji bi se igrao kao kazališni predložak ili na libreto, ali Marin Carić i Tonko Maroević adaptirali su ep “Judite” kao dramski tekst, a Tonko Maroević je, u Marulićevu duhu, dopisao neke stihove kako bi se postigla potrebna dramaturgija jer se, u tom trenutku, ipak radilo o kazališnom činu. Pošto je Tonko Maroević odbio biti libretist jer je rekao kako ne zna ništa o operi, ulogu libretista prihvatio sam ja, a Tonko je, naravno, bio moj suradnik. Nas smo se dvojica svakoga tjedna nalazili u Kavkazu kako bi diskutirali o idejama, a on mi je zapravo pomogao u samom razumijevanju Marulićeve Judite te u akcentuaciji. Nakon toga uslijedila je narudžba za 1700. obljetnicu Grada Splita, gdje je to aktualizirano i izvedeno 2000. godine, što također, barem po meni, ima dodatnu simboliku.
Što “Juditu” čini tako posebnom?
U mom skladateljskom djelovanju “Judita” je jednostavno zauzela centralno mjesto. Prvenstveno, dio sam jedne avangardne generacije, no u svom sam radu postupno zaključio kako ne mogu bez emocije, a time i tonaliteta – tonalitet je kod mene ujedno i emocija. Napravio sam jedan svoj glazbeni jezik koji je, iako sadrži elemente i parametre suvremene glazbe, vrlo je prijemljiv jer sadrži i emociju. “Missa Maruliana” zapravo mi je bila poticaj da na taj način napravim i “Juditu”. Mnogi kažu kako se u operi “Juditi” osjeća Mediteran – pa naravno da se osjeća, ja ne bježim od svog porijekla – svaki čovjek na svoj način isijava uspomene, iskustva i stvari koje je naslijedio kao član obitelji ili zajednice.
Kakva je Judita kao lik?
Objektivno, Judita je svevremenska tema, heroina, ponosna i hrabra žena koja je, po zapisima iz Starog zavjeta, spasila grad Betuliju. Ona jako, posebice preko Marulića, korespondira s našim vremenom, pa i s općom poviješću Hrvatske jer je Judita branila Betuliju, no u našem slučaju to može biti Split, Dubrovnik, Zadar ili pak Zagreb. Judita je pjevački teška uloga i zahtijeva snažan glas koji ima dosta širok registar. Imao sam sreće da je 2000. godine u Splitu bila Nelli Manuilenko, koju ja nisam previše poznavao prije, ali dirigent Nikša Bareza odmah je kazao da ona to može otpjevati – rekao bih da je to bio pun pogodak. S druge strane, u zagrebačkoj “Juditi” postoje dvije pjevačke postave – Dubravka Šeparović i Sofija Petrović. One su potpuno različite, Dubravka Šeparović ima jako eksponiranu dramaturšku pojavnost i svakako je karizmatična osoba, ali potpuno je drukčija Judita od one subotnje, a to je Sofija Petrović. Bio sam na jednoj jutarnjoj generalki, što je za pjevače uvijek zahtjevno, i ta proba nije bila baš dobra, no to je dobar znak – kada je generalka malo slabija, to znači da će premijera biti jako dobra.
Kako balansirate skladateljsku slobodu, a s druge strane, ostajete u okvirima Marulićeva teksta?
Libreto je do ogromne mjere skraćena verzija Marulića i njegova epa. Dramaturški predložak koji su Tonko Maroević i Marin Carić napravili kao kazališni čin već je bio skraćena verzija, a ja sam taj predložak još reducirao. S druge strane, moja opera i libreto počinje s građanima Betulije, dok Marulićev ep počinje s Asircima, no meni takav početak nije bio potreban te sam odmah krenuo od obrane grada. Tu je, u svakome slučaju, bilo redukcije, no zadržao sam Marulićev tekst i ne razmišljajući o tome trebam li uzeti prepjev na hrvatskom jeziku jer je njegov tekst prekrasno djelo. Svi na neki način zaziremo od Marulićeva teksta zbog straha od nerazumijevanja, no jezik se savršeno razumije, a pogotovo u operi s titlovima Marulićeva teksta, jer odjednom shvatite da vam je taj jezik blizak i da ga razumijete. Naravno, neke riječi će vam promaknuti, no čini mi se kako je puno bolja opcija da u izvedbi opere postoji titl u kazalištu na originalnom Marulićevu tekstu. Drago mi je da je Marulić sve prisutniji kod nas, i to u raznim verzijama i oblicima, jer na taj način on živi i dandanas.
Recite nam nešto više o idealu skladatelj libretist.
Libretist i skladatelj najčešće su dvije osobe, no ideal u stvaranju opere uvijek je bio da jedna osoba bude i skladatelj i libretist zbog toga što je tada skladatelju jednostavno lakše. Iskreno, da nisam imao dobroga suradnika poput Tonka Maroevića, ne bih se sam usudio raditi libreto jer mi je on jako pomogao u skraćivanju ili pak proširivanju opere i o svim sam se promjenama konzultirao s njim. Primjerice, neke riječi nisam razumio pa bi mi ih Tonko preveo i objasnio – sve su to sitnice koje stvaraju libreto i glazbeno tkivo. Prije gotovo četvrt stoljeća, kada sam napisao “Juditu”, nisam ni slutio da je partitura tako precizno napisana. Iz ove distance mogu reći da sam sve više uvjeren u to, a to mi je potvrdio i sam dirigent Ivan Josip Skender, koji je već godinama uspješan suradnik HNK u Zagrebu, kada mi je rekao: “Frano, u tvojoj partituri sve piše!”
U mladosti ste se bavili žanrovski potpuno suprotnom glazbom – popom i rockom.
Već nakon osnovne škole, u doba Beatlesa i Rolling Stonesa, počeo sam svirati, a u to je doba šezdesetih svaka ulica, pa i svaki razred imao svoj sastav. Gitare se tada nisu mogle kupiti tek tako pa bi ih drvodjelci sklapali, dok bi pragove stavljao drugi majstor. Ja sam svirao klavir, ali nisam imao instrument jer su tada na tržištu bile samo orgulje, električnih klavira još nije bilo. Svirao sam do trenutka kada sam položio prijamni ispit na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, jer mi je već tada interes krenuo u drugom pravcu. Do tada sam intenzivno svirao u, za ono vrijeme, respektabilnim sastavima, vodio sam ih, a surađivao sam i s Josipom Lisac. Ona je prekrasno pjevala još u drugom razredu srednje škole, kada je pohađala IV. gimnaziju, a nakon što sam je poslušao na nagovor prijatelja, odmah sam je primio u sastav. Prvotno smo svirali u vokalno-instrumentalnom sastavu O’Hara, kasnije smo Josipa i ja prešli u Zlatne akorde, a u međuvremenu smo snimali i u Jugotonu. Taj mi je dio života pomogao u današnjoj karijeri jer me poučio osjećaju živih izvedbi i doze iskrenosti koju su, tada amateri u bendovima, imali izvodeći muziku koja je njima bila bliska.
Predavali ste na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dolazi li nam neka nova generacija skladatelja?
Moji studenti su, smatram, bili dobri studenti, ali vrijeme u kojemu su oni studirali jest vrijeme promjena. Postoji filmska glazba koja, na temelju istraživanja, čini 95% glazbe koja se danas proizvodi na tržištu, a simfonije, koncerti i djela poput “Judite” čine preostalih 5% produkcije. Svaki je student drukčiji, a odnos profesora i studenta mora biti poticajan za jednu i drugu stranu. Ono što je važno jest da mi, kao profesori, pokušamo u mladome čovjeku potaknuti iskrenost prema glazbi, a da pritom nauči vještine koje su ispisane u nastavnom planu. Ono što uvijek ostaje jest upravo taj odnos studenta i profesora koji mora, ako je student talentiran i kvalitetan, pronaći kod njega ono što je najbolje. Vjerujem da talentiran čovjek uvijek postoji. Od svih studenata kompozicije, pitanje je koliko će njih ostvariti određenu umjetničku karijeru, ali također vjerujem da umjetnički talentirani mladi kompozitor uvijek postoji te će uvijek biti novih djela i prekrasnih skladbi.