Tko zamalo zakasni u kazalište, jureći prečicom iz obližnje garaže, naleti ravno na Pink Pantera, a zatim ga taj isti omiljeni lik iz crtića, na opće oduševljenje djece koja se žure na sat u glazbenoj školi, prošeće Frankopanskom. I da, tako nešto u hrvatskom kazalištu publika može doživjeti samo kada je na rasporedu neka od predstava Festivala svjetskog kazališta.
U Gavelli, zapravo u pomoćnim prostorima kazališta, na livadi uz stražnju ogradu nekadašnjega glumačkog kafića i u prostoru pred glumačkim ulazom, publika je više od četiri sata bila začarana (već nagrađivanom) predstavom "Solo" Nine Rajić Kranjac, redateljice mlađe generacije (rođena je 1991., što je također tema ova predstave), za koju se mirno može reći da je europska, a ne samo slovenska zvijezda.
"Solo" je, zajedno sa svojim glumcima prijateljima, a oni su Nataša Keser, Benjamin Krnetić i Marko Mandić, stvorila u najtežim danima korone, a iz svakog dijela predstave zapravo vrišti posve osobna dilema ima li bavljenje kazalištem u današnjim vremenima bilo kakvog smisla. Redateljica je i ravnopravno glumački dio ove predstave; podjednako zapanjuju način na koji je razotkrila svoju intimu, kao i način na koji u vrlo zahtjevnim fizičkim scenama toj predstavi "žrtvuje" svoje tijelo.
Predstava je tjelesni višeboj za sve sudionike, a oni u toj demonstraciji kazališnog ludila (u najpozitivnijem, čak i najsvetijem značenju te riječi) proizvode energiju koja se zatim u valovima prelijeva u publiku. Naravno, uz njihovu stalnu komunikaciju s publikom, počevši od načina na koji Marko Mandić besprijekorno odigra nijemog Pink Pantera, a svi ga bespogovorno slušaju, pomaže i činjenica da se finale predstave od svadbe preokrene u karmine, a svima su posluženi i pivo i limunada i ćevapčići, lepinje, burek i pita krumpiruša. I to što publika pije i jede (baš kao što je to radila ona koja je primjerice gledala praizvedbe Shakespearea), ovdje je samo dio tog ludog kolektivnog čina, nakon kojeg je odjeknuo pljesak koji će još dugo odjekivati prostorima oko Gavelle.
Iako je "Solo" autobiografsko djelo, predstava zapravo točno progovara o kazalištu i snažno ruši njegove tabue počevši od pitanja što je redatelj bez glumca, ali i kakvog smisla ima ustrajati u umjetnosti kojom se Nina bavi od svoje četvrte godine, kada je u bakinu kostimu i cipelama sjedila u djedovu automobilu i režirala neka svoja putovanja maštom. "Solo" je uz to premrežen osvrtima na neke od kazališnih velikana (Frljić, Vuk Torbica, Šerbedžija...), ali s jakom dozom cinizma i bez pristajanja na kazališne "svete krave". Taj otpor postojećem sistemu, koji je isti u Sloveniji, Hrvatskoj, regiji ili Europi, a koji guši kreativnost, zapravo je najdragocjeniji dio ove predstave. Bilo bi lijepo reći da u njemu leži nada da će baš ovi ljudi promijeniti taj sistem. Nema je! U tu promjenu više nitko ne vjeruje.
