Dylan je bio sasvim običan student sa sasvim običnim studentskim brigama i problemima sve dok jedne noći nije čuo kako Kira, cura u koju je zaljubljen, govori svom dečku, njegovu cimeru Masonu, kako joj ga je žao. Spoznaja da ga cura koju voli sažalijeva bila je kap koja je prelila čašu i Dylan je odlučio okončati svoj patetičan, mizeran život. Odlučio je skočiti sa šestog kata, što bi inače bilo sasvim dovoljno da se ovaj put nije dogodilo čudo. Pri skoku se zapleo u uže za vješanje rublja, zatim umotao u neki stari sag koji je ondje visio još od osamdeset i neke i ljosnuo na snijeg sav natučen i modar, ali živ. Sam Bog ga je spasio te večeri, nema druge. Ali, na Dylanovu nesreću, nije to bio Bog, nego demon koji za Dylanov život zauzvrat traži rentu. Svakog mjeseca Dylan mora ubiti neku osobu koja to zaista zaslužuje ili će on sam umrijeti.
Dylan, naravno, odbija povjerovati u cijelu tu priču. Demon ne postoji, to je on sigurno sve umislio od posljedica pada. Nije mu demon slomio ruku nego ju je slomio prilikom pada itd. Ali sve te racionalizacije i samouvjeravanja polako popuštaju kako mu se zdravlje počinje naglo pogoršavati. Mjesec dana prolazi, a on još nije demonu platio rentu. Sad više nema izbora: netko mora umrijeti. Davno zatomljena epizoda iz djetinjstva ispliva na površinu, meta je pronađena, sad još ostaje samo pritisnuti obarač. Znate kako se kaže, prvi put je najteže… Nakon prvog ubojstva Dylanovo zdravstveno stanje odjednom postaje mnogo bolje, a on iznenađeno shvaća koliko ustvari ljudi na svijetu zaslužuje umrijeti i zato kreće u osvetnički pohod jer, kako sam kaže:
„U ovom trenutku svijet je sranje i svi to znamo. Samo pogledajte vijesti pet jebenih minuta i sve vam je jasno. Velike korporacije kontroliraju vladu. Razni šupci svakodnevno siju smrt na ulicama. Teroristi raznose zračne luke i kolodvore. Murjaci nekažnjeno ubijaju mlade i nedužne crnce. Psihopati se kandidiraju za predsjednika. Na Bliskom istoku samo što ne grune atomska bomba i sve nas pretvori u prah. No to je samo vrh ledene sante. Zapravo, pravda ne postoji. Loši se ljudi uvijek izvuku. A pohlepa uništava cijeli jebeni planet. Svi znamo da je tako, ali odbijamo u to vjerovati. Ponavljamo sranja poput ‘Pravda uvijek nađe svoj put’, ali to očito nije tako. Nađe put prema fašizmu i masovnim grobnicama. Sjedimo pred ekranima, punimo glave glupostima i vičemo jedni na druge... Kao da će to išta promijeniti.“
Nije da nema pravo, zar ne? Svijet zaista jest nepravedan i izgleda kao da nepovratno tone sve dublje i dublje dok svi mi uglavnom samo užasnuto promatramo sa strane, s onim odvratnim osjećajem bespomoćnosti. Ta se bespomoćnost ponekad pretvori u bijes i/ili očaj, koji neke ljude može zaista natjerati da zakorače preko ruba. Dylanov katalizator je bio demon koji ga je prisilio da krene s ubijanjem zlikovaca, ali jednom kad je krenuo, demonova prijetnja nije mu više bila toliko važna koliko njegova osobna misija, jer kad je stao na put ruskoj mafiji, stvari su se naglo počele komplicirati…
Za “Ubij ili umri” Brubaker kaže da im je donio jako puno nove publike, možda zbog glavnog lika, maskiranog osvetnika (što je nešto na što se američka strip-publika jako pali), ali vjerojatno ipak zbog kvalitetnog scenarija. Jednostavna priča o maskiranom ubojici zamišljena kao surovi šund-triler na kraju je ispala punokrvni, slojevito napisan i zarazan crtani roman. Jedna od najvećih kvaliteta koju Brubaker posjeduje je vještina kojom čitatelja uvuče u priču i tjera da grozničavo okreće stranicu za stranicom, što “Ubij ili umri” zorno dokazuje. Iako se radi o stripu koji ima više od pet stotina stranica, teško da ćete ga ispustiti iz ruke dok ne dođete do kraja.
U najboljoj maniri tvrdokuhanih noir romana, Brubaker koristi naraciju u prvom licu jednine tjerajući nas da prvo uronimo u glavu glavnog junaka, pa onda još i dalje, da se poistovjetimo s njim. Nakon što mu to uspije, piscu dalje sve ide lako, jer onog trenutka kad smo sami postali glavni lik, strepnja, napetost i opasnost koje vrebaju iza svake stranice bit će vrlo stvarne i uvjerljive.
Za „stvarnost“ i „uvjerljivost“ velike zasluge ima Sean Philips koji je s godinama izbrusio svoj crtački stil do te mjere da je u stanju isporučiti stranice visoke kvalitete u relativno kratkom vremenskom razdoblju što je san svakog crtača. Pretjerano kritično oko će mu tu i tamo pronaći neke (opravdane) zamjerke poput nekih mjestimičnih anatomskih grešaka ili možebitnih znakova fušarenja, vjerojatno uzrokovanih paklenim rokovima, ali generalno gledajući, pravi je užitak gledati njegove stranice. Pripovijedanje je uvijek besprijekorno, njegove su stranice uvijek savršeno jasne, točno se zna tko tu koga, nema gušenja nepotrebnim detaljima. Kadriranje je vrlo dinamično, Sean zna kako prikazati neke duge scene iskusno mijenjajući kutove kamere tako da ne izgledaju dosadno i repetitivno, likovi su živi, gluma izvrsna, a sve je to skupa vrhunski uronjeno u boju Elizabeth Breitweiser koja izvrsno nadopunjuje Philipsov crtež. S druge strane, posao im znatno olakšava Brubaker koji zaista maestralno vodi radnju, znalački razbijajući ritam koristeći flashback i flashforward, s pametno osmišljenim obratima (znate da moraju doći, ali ih svejedno ne uspijevate pogoditi) koji vode do vrlo zadovoljavajućeg finala nakon kojega ćete poželjeti još ovako kvalitetnog štiva u režiji ovog dinamičnog dvojca.
Brubaker i Phillips trenutačno su vjerojatno najbolji autorski par na svjetskoj strip-sceni. Sve što su zajedno potpisali doživjelo je uspjeh i kod publike i kod kritike i njihovi se stripovi praktički prodaju po inerciji, jer što god da novo naprave „ne može biti loše“. Kod nas je relativno malo njihovih stripova objavljeno, a Fibra je na sebe preuzela obavezu da ispravi taj propust. Tako je, nakon “Kriminala” i “Zatamnjenja” (koji su gotovo rasprodani, stoga požurite), sada došao na red “Ubij ili umri”, a vrlo brzo uslijedit će i neki drugi njihovi radovi – za početak “Spavač” i “Fatalna” – pa ćete i sami imati priliku uvjeriti se u to koliko su zaista dobri.
Fibra Kolorka specijal 32 190 x 285 mm Tvrdi uvez, 628 stranica 350 knUbij ili umri
Sto se tice vodenja i povodljivosti ljudi, ima jedna mjera koja vam to lako opise. Nazovimo je "metoda majice". Npr. ako dodete do nekih pre-potrosenih mjesta za turiste, recimo kod Amera. Recimo Times Square u New Yorku, ili Walk of Fame (nazovimo je Aleja zvijezda) u Los Angelesu. Ulicni prodavaca navaljuju s majicama, onim majicam "I love/heard NY, LA" i tako nesto. 9.99 dolara i tako to. Ako se udaljite ma iti jedan prijelaz ulice od te glavne tocke navale smusenih turista, cijena je vec "dvije za $9.99", pa "tri za $9.99". Tako je i za vijesti i za propagandu (bile to "vazne" novine, ili stripovi i filmovi). Ljudi su prelijeni da bi isli i par kuca dalje. Nesto im se servira, pa se ponavlja i stvar je usvojena. Iako bi, da dignu imalo pogled, mogli vidjeti sto je preko ulice. Propaganda se ne obavlja izricitim izjavama, vec navodenjem i stalnom masazom s puno malih pritisaka i gurkanja u zeljenom smjeru. Recimo, nevazni stripici prevedeni tamo negdje u zemljama otkud ljudi vjecno snatre bljestavilo u daljini. Sto dalje to bljestavilo, to lakse sakriti jad iza njega. Odrastao sam na tom, na toj dijeti, radeci iste takve greske. I znam sto postize i cini ljudima, sve naoko nevazno. Dajte probajte neke stripove s pravim pricama, ne ove sto citiraju citat citata i mantru propagande.