Čak dvije godine nakon premijere na Pulskom filmskom festivalu, dugometražni prvijenac “Svinjari” Ivana Livakovića sutra kreće u domaću kinodistribuciju.
Naširoko reklamirani kao “najuvrnutiji hrvatski film”, uz reference na apsurdistički humor Monty Pythona i uz crnohumorni touch South Parka, “Svinjari” na papiru zvuče mnogo zabavnije nego što uistinu jesu.
Deklarativno, riječ je o filmu koji “obrađuje fenomene medijskog senzacionalizma i konstantnog bombardiranja vijestima u kojem se i najozbiljnije, najbolnije teme trivijaliziraju”. U praksi, postao je točno ono protiv čega se bori: svođenjem bolnih tema poput silovanja na jeftinu geg-grotesku te repetitivnim bombardiranjem satiričnih prikaza seksa i nasilja, Livaković je do krajnjih granica trivijalizirao vlastitu poantu.
Takav filmski statement mogao bi biti simpatičan u okvirima nezavisnog, underground filma, no znajući da su “Svinjari” realizirani uz (za debitanta) značajnu državnu financijsku potporu te da je autoru na raspolaganju bio kvalitetan i velik krosgeneracijski ansambl glumaca, uz brojne korištene lokacije i iskusne majstore posebnih efekata, gledatelji su imali pravo od “Svinjara” očekivati bar minimum konzistentnog sadržaja.
U priči o grotesknim, socijalno izopačenim likovima u lovu na pet minuta televizijske slave bilo je, ruku na srce, nekoliko upečatljivih, pa i duhovitih vinjeta, no one su izgubljene u kaši nenadahnutih motiva zbog kojih je čak i relativno naklonjena premijerna publika pri sredini filma počela prčkati po mobitelima, a dio čak i otvoreno negodovati.
Uz posebne efekte za koje je Branko Repalust zasluženo osvojio Zlatnu arenu, u sjećanju ostaju tek rola Ane Maras kao trash-kraljice po uzoru na filmove Johna Watersa te kvalitetna uloga Jasne Bilušić.
Loše je da je hrvatski porezni obveznik sudjelovao u financiranju ovog smeća, pardon trasha. A još gore je da hrvatski porezni obveznik i dalje sudjeljuje u financiranju filmova koji su puno lošiji od ovog, iako ih rade samoproglašene veličine.