Latinica je prvo pismo kojim su pisali Hrvati, ali u početku nisu pisali hrvatskim jezikom, nego latinskim. Valja spomenuti da su u prvim izgrađenim crkvama i samostanima u latinskim natpisima latinicom zabilježena hrvatska imena. Tako je npr. u Ninu na nadvratniku crkve Sv. Križa uklesan natpis hrvatskoga župana Godečaja, a u crkvi sv. Mihovila pronađen je natpis koji spominje hrvatskoga kneza Branimira (Bra)nnimero dux Sclavorum).
Na predromaničkoj crkvi kod Skradina nalazi se natpis (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m). Ime kneza Branimira potvrđeno je u više sličnih natpisa. Također se u pravnim tekstovima pisanim latinskim jezikom nalaze hrvatski toponimi.
Prevaga u 16. stoljeću
Najstariji poznati sačuvani spomenici pisani latinicom na hrvatskome jeziku potječu iz 14. stoljeća (dotad su dominantna pisma glagoljica i hrvatska ćirilica). To su: Red i zakon sestara dominikanki, Šibenska molitva, Cantilena pro sabatho i odlomak Korčulanskoga lekcionara.
U to se vrijeme, dakle, hrvatska pismenost odražavala trima pismima. Glagoljica se postupno povlačila na prostore na kojima su crkvene vlasti dopuštale služenje mise na crkvenoslavenskom jeziku, povlačila se i ćirilica, a prevlast je zadobivala latinica.
Red i zakon zadarskih dominikanki iz 1345. godine, dokument koji sadržava pravila primanja redovnica u dominikanski red, najstariji je sačuvani hrvatski tekst pisan latinicom.
No, Šibenska molitva jedan je od prvih poznatih hrvatskih latiničnih jezičnih i književnih spomenika. Ona je dio hrvatske književne baštine, a dugo je smatrana i najstarijim.
Osim što je jedan od prvih latiničnih tekstova na hrvatskome jeziku, ujedno je i najstariji književni tekst pisan hrvatskim jezikom i latiničnim pismom.
Premda je latinica pomalo preuzimala dominaciju u hrvatskome jeziku, tek će u 16. stoljeću prevladati u pisanim liturgijskim tekstovima, u književnosti i tekstovima administrativnoga karaktera u odnosu na glagoljicu. Hrvatski će latinični tekstovi tek u 19. stoljeću potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome uglavnom pisalo: u Bosni i Hercegovini, Poljicama, u Dalmaciji te Dubrovniku i njegovoj okolici.
Prva stoljeća hrvatske latinične pismenosti obilježava velika neujednačenost grafije jer se istim grafemima označivalo nekoliko fonema pa su neki grafemi opterećeni višeznačnošću. Činjenica da je grafija toga doba neuređena ne znači da nisu postojala određena pravila unutar pojedinih skriptorija, niti da se ona prepisivanjem nisu širila iz jedne sredine u drugu. Pojedinačna ili slabo zastupljena grafijska rješenja u pojedinim rukopisima obično su znak kolebanja između različitih pisarskih škola, posljedica samostalnih rješenja ili pisarskih pogrešaka.
Grafija prilagođena latinskom
Razlog tomu možemo tražiti u poteškoći da se grafijom prilagođenom fonološkomu sustavu tuđega (latinskoga) jezika bilježe hrvatske riječi te u činjenici da je latinica dolazila Hrvatima iz dvaju smjerova.
Iz latinskoga i talijanskoga izvora preuzimali su je u južnoj Hrvatskoj, a iz mađarskoga i latinskoga u kopnenoj. Problem neujednačene hrvatske latinične grafije riješen je tek sredinom 19. stoljeća zahvaljujući Ljudevitu Gaju. Potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Rittera Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, slovopisnom reformom nastoji za svaki fonem u hrvatskome jeziku uvesti jedan grafem latiničnoga pisma.
Zbog toga se po njemu hrvatska abeceda naziva još i gajicom, čime je ujedinio slovopisno cijeli hrvatski narod. Premda neki od Gajevih prvotnih prijedloga nisu u konačnici usvojeni, ipak mu se ne može odreći zasluga da je svojim radom i nastojanjem uspio pokrenuti i zaključiti slovopisnu reformu, koja je uz neke manje dorade i danas na snazi.
>>Ćirilica nam je u 11. stoljeću došla s juga, iz Makedonije