Na praznoj velikoj sceni ZKM-a postavljene su zastave bivše države i Saveza komunista Jugoslavije. Ispod njih je cvijeće i sve izgleda kao zakašnjeli pogreb.
Predstava počinje pjevanjem himne Jugoslavije. No čak i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović i njegovi istomišljenici mogu mirno spavati. Premisa Jugoslavije koja se, za potrebe ove predstave, nije raspala ovdje je da bi se naglasilo kako komunizam Sovjetskog Saveza u svojoj biti nije bio drugačiji od komunizma Jugoslavije. I da, predstava – a riječ je o “Cementu” Heinera Müllera u režiji Sebastijana Horvata – završava scenom u kojoj glumci deru zastavu Jugoslavije. U petak navečer “Cement”, predstava koja je trebala biti prošlosezonski vrhunac sezone ZKM-a, konačno je dočekao izlazak pred publiku. Naime, nekoliko dana pred zakazanu premijeru u ožujku sve je stalo zbog pandemije koronavirusa, ali na sreću ansambl je ostao zdrav. A “Cement” je teška priča koja traži posvećenog gledatelja. Godina je 1921., glavni junak vraća se iz rata i revolucije, tvornica u kojoj je radio je prazna, ljudi životare, nema ničeg osim parola, praznih obećanja u nekoj boljoj i pravednijoj sutrašnjici i novih moćnika, njegova žena sada je “zaljubljena” u revoluciju, njihovo dijete je u domu, gdje uskoro i umire – od gladi.
Redatelj Sebastian Horvat ovo je djelo najavljivao kao jednu od najljepših ljubavnih priča. O ukusima se, naravno, ne raspravlja, ali treba mu priznati da zna režirati ljubav. Dvoje glavnih junaka zaista se voli, ali oni su ljudi koje je rat promijenio i više ne mogu zajedno. Scenu njihova emocionalnog obračuna Horvat postavlja tako da su glumci udaljeni jedan od drugog da udaljeniji ne mogu biti. Scena je to koja para srce gledatelja, upečatljiva kao i koreografirani “rad” u tvornici cementa, rad koji se doslovce svodi na tucanje kamenja, što je i sam kraj predstave. Poanta se jasno čita: svi totalitarni sistemi išli su protiv pojedinca i tu zapravo nitko nije imao šanse.
Nažalost, previše je dijelova u kojima se čini da glumci tek recitiraju ogromne količine teksta, sve ono što je bilo te 1921. u Rusiji, povezano sa svim što nam prijeti i dalje. Zbog tih usporenih, a riječima prebogatih dijelova predstava gubi na ritmu, sjajni i upečatljivi dijelovi ispresijecani su tim zamalo recitacijama, što je velika šteta, jer neki su dijelovi “Cementa” kazališno briljantni. Dvoje glavnih junaka jedini su se uspjeli glumački istaknuti, a to su uvijek pouzdani Rakan Rushaidat i Nataša Kopeč. Ostale uloge stavljene su u službu “kolektivizma”.
Vječito o jugovini! Daj piši o Parizu Berlinu ..